Dva smo duga, mnogi bi rekli preduga, mjeseca čekali relaksaciju mjera uvedenih zbog pandemije SARS-CoV-2. Relaksaciju. Još jedna od riječi koja nam se u tom periodu uvukla u leksik na visoko mjesto. Ima ih još: (samo)izolacija, obavezan fizički razmak (ili ono što smo malo nespretnim prijevodom nazvali socijalna distanca), i još puno puno stručnih riječi koje smo prihvatili kao nešto normalno.
Ali vratimo se na relaksaciju. U kakvo to vrijeme ulazimo i što nam se u životima promijenilo, za neko vrijeme ili možda za stalno? Terase ugostiteljskih objekata ponovo imaju goste, istina na obaveznoj distanci među stolovima, ali i za jednim se stolom razmak drži, nema spontanosti, svi smo pomalo ukočeni.
Ako ste ovih dana, nakon što se dugo niste vidjeli, na ulici zagrlili prijatelja ili prijateljicu, vjerojatno ste primijetili da su vas, kao u filmskom zaleđenom kadru, svi ostali pogledali s miješavinom čuđenja i osuđivanja na licu. Osobni prostor o kojem smo inače razmišljali uglavnom u punim liftovima ili redovima u dućanu značajno se povećao i ulazak druge osobe u njega izaziva nelagodu.
Logične su to posljedice dugotrajne izloženosti strahu i ponekad kontradiktornim informacijama, strahu koji je ostao izgleda upisan u naše kodove ponašanja, one kodove koji funkcioniraju na razini instinkta.
Ne sumnjajući u ozbiljnost i stvarnost opasnosti (reakcija dijela ljudi po tom pitanju materijal su za zasebnu priču) koje nam je donio ovaj novi mikro neprijatelj, logika ustupa mjesto nagonu. Jer, pogledamo li logički, u Istri već više od 30 dana nemamo lokalne transmisije. Po onome što se zna o periodu inkubacije i zaraznosti, na ovim prostorima slobodnog virusa više nema. Vjerojatnost da je netko zaražen, a da to ne zna je izuzetno mala, naročito kad znamo da se velika većina držala prilično striktno svih naputaka kako nacionalnog tako i našeg istarskog stožera Civilne zaštite. Tako je i mogućnost da se od nekog zarazimo zagrljajem vrlo mala.
A da nam trebaju zagrljaji, neka forma intimne bliskosti, vjerujem da se svi slažemo, nepobitna je činjenica. Čak i onima koji nisu pomalo „pukli“ u ovih prošlih par mjeseci nedostaje taj jedan dio društvenog života kojeg inače ne primjećujemo posebno, već ga uzimamo „zdravo za gotovo“.
Dva nas izazova vrebaju iz budućnosti, prvi od virusa, drugi od nas samih. Onog prvog ćemo se vjerojatno riješiti pronalaskom učinkovitog cjepiva i/ilii lijeka. Za onog drugog se moramo pobrinuti sami. Pravi je problem naći balans između oba izazova. Hoćemo li uspjeti, znati ćemo neko sutra.
