Disocijacija je definirana kao prekid ili diskontinuitet normalne integracije svijesti, pamćenja, emocija, percepcije, predodžbe tijela, motoričke kontrole i ponašanja, praćena gubitcima kontinuiteta u subjektivnim iskustvima (npr. fragmentacija identiteta, depersonalizacija i derealizacija) i/ili nesposobnosti pristupa informacijama ili kontrole mentalnih funkcija koje su standardno pristupačne i kontrolabilne (npr. amnezija), piše Udruga 'Kako si?'
Ovo objašnjenje dosta je kompleksno i samostalno daje više pitanja nego odgovora, što potencijalno pridonosi raširenom shvaćanju disocijacije kao pojma koji je isključivo patološki.
Međutim, disocijacija ne predstavlja isključivo osnovu psihičkog poremećaja razvijenog nakon proživljene traume (čitaj: plot twist svakog drugog psihološkog trilera), već dezintegraciju mentalnih procesa (uključujući emocije, percepciju, volju, pamćenje i identitet) i razlomljenu svijest koja se javlja na spektru od nepatoloških do patoloških manifestacija.
Drugim riječima, prisutnost disocijacije ne znači nužno prisutnost psihičkog poremećaja – ona uključuje raspon od blažih oblika promijenjene svijesti kao što su sanjarenje i zadubljenost u određeni podražaj (npr. u film), sve do patoloških oblika prepoznatih u disocijativnim i drugim poremećajima.
Disocijacija je psihička reakcija kojom se osoba pokušava obraniti od nekog preplavljujućeg iskustva time što se na neki način odvaja od doživljavanja svoje stvarnosti.
Najčešći oblici disocijacije su:
- depersonalizacija i
- derealizacija.
Depersonalizacija je karakterizirana doživljajem nepovezanosti s vlastitim tijelom, emocijama ili mislima. Osoba ima doživljaje poput toga da promatra svoje tijelo, misli ili osjećaje izvana („Kao da sam ovdje, ali nisam ovdje“), kao da dio svog tijela ne osjeti ili ga doživljava iskrivljeno, kao da emocije doživljava tupo ili da su one na neki način „isključene“, kao da sjećanja koja ima ne sadrže emocije ili kao da to uopće nisu njena sjećanja.
Derealizacija je pak obilježena izmijenjenim doživljajem vanjskog svijeta, kao da je on na neki način nestvaran. Osoba može imati doživljaj odvojenosti od svijeta oko sebe (kao da promatra san ili film), doživljaj emocionalne odvojenosti od ljudi do kojih joj je stalo (kao da ih ne poznaje ili da drugačije izgledaju), može postojati iskrivljen doživljaj vremena i fizičkog okruženja (npr. predmeti djeluju bliže ili dalje nego što jesu).
Kako piše Udruga 'Kako si?', oba iskustva mogu trajati od nekoliko sekundi ili minuta do nekoliko tjedana ili, u rijetkim slučajevima, mogu trajati godinama. Mogu se javljati vezano za traumatska iskustva, ali i za druge oblike psihičkih smetnji, poput paničnih napada, visoke anksioznosti, ovisnosti, poremećaja ličnosti i depresivnosti.
Disocijacija se najčešće javlja u vrlo stresnim situacijama u kojima bijeg nije jednostavan ili moguć, poput zlostavljanja u dječjoj dobi, seksualnog zlostavljanja, mučenja ili ratnih trauma. Primjer takve disocijacije bio bi kada žrtva zlostavljanja u djetinjstvu nema dio svojih sjećanja na to razdoblje ili tvrdi da nije bila zlostavljana unatoč postojanju očitih dokaza te ima posttraumatske stresne reakcije.
