"Ako se netko iz ex-YU konačno sjetio i toga, onda je to za pohvalu", komentiraju antifašisti vijest o proglašenju partizanskih pjesama nacionalnom baštinom u Sloveniji.

No, naša ministrica kulture Obuljen Koržinek izjavila je kako "partizanske pjesme neće u registar kulturne baštine", piše Večernji list. Dodala je i kako "za razliku od Slovenije u kojoj djeluju zborovi, a organiziraju se i festivali posvećeni partizanskim pjesmama, iz nama dostupnih podataka možemo utvrditi da tradicija njegovanja partizanskih pjesama u Hrvatskoj ne postoji".

No, svi koji su ikada čuli za pulski zbor Praksa znaju kako to nije istina.

Upravo smo zato zatražili za komentar voditeljice zbora Praksa, Edne Strenja Jurcan, koja je, osim toga, opisala i kako i zašto je nastao zbor te iz kojeg je razloga važno njegovati borbene, radničke pa i partizanske pjesme.

Zbor Praksa ove godine proslavio je svoj deseti rođendan! Kako je sve krenulo? Kako ste došli na ideju osnivanja zbora koji će pjevati baš partizanske, radničke i borbene pjesme i s kojom ste ga misijom osnovali?

Svojedobni događaji u gradu, kao što je bio štrajk i otkazi u "Glasu Istre", štrajk i propast Arena trikotaže te želja gradskih vlasti da se privatizira poluotok Muzil, natjerali su nas da se nađemo i odlučimo što možemo učiniti da se i naš glas čuje.

Konkretno, inicirala sam formiranje zbora nakon štrajka radnika u Areni Trikotaža, kada sam otpjevala "Sebben che siamo donne, paura non abbiamo" ('Iako smo žene, ne bojimo se'), talijansku pjesmu iz 19. stoljeća, simbol pobune poljoprivrednih radnica protiv njihovih šefova.

Edna Strenja Jurcan

Mislim da je pjesma jako snažan i prodoran medij za emancipaciju svih nas koji smo pogođeni trenutnom ekonomskom i političkom situacijom. To smo i same doživjele kada smo ispred raznih publika diljem Hrvatske i Europe doživjele zajedništvo koje samo pjesma može stvoriti.

Jedna od stvari u našem repertoaru je španjolska anarhistička pjesma "Ay Carmela", koja u Rundekovu prepjevu romantičarski progovara "gdje se ova pjesma čuje tamo srce pobjeđuje". Svjesne smo da se samo pjevanjem neće promijeniti ova situacija, ali nadamo se da ćemo ponosno pjevati nove pjesme promjene koja će uslijediti.

Koji su vam nastupi ostali možda u najljepšem sjećanju ili s nekim zanimljivim događajima, a koji su najveći izazovi koje ste morali prebroditi?

Svi su nam nastupi dragi, u smislu da ove pjesme jako emotivno djeluju na nas dok ih izvodimo i na publiku. Često smo doživjele da nakon nastupa, netko iz publike nas pričeka sa strane sa suzama u očima, i zagrli nas.

Tad znamo da ima smisla to što radimo. Što se izazova tiče, jedini je izazov ne biti povezani s niti jednom političkom strankom te promovirati antifašizam kao stil života, a ne političku opciju.

Jeste li ikada zbog svog repertoara doživjeli neugodnosti?

Biram pjesme koje u sebi ne spominju Tita, partiju, komunizam. Jedan broj ljudi ima tendenciju obilježiti nas kao "komuniste" ili "jugonostalgičare". No, mi nismo ni jedno ni drugo. Mi smo antifašisti. I pjevamo antifašističke pjesme. Ne samo iz razdoblja Drugog svjetskog rata i Jugoslavije, nego iz različitih razdoblja i iz različitih država - talijanske i francuske radničke pjesme, pjesme iz španjolskog građanskog rata...

Ne pjevamo samo revolucionarne pjesme, već i novije, primjerice, "Sejmene" od Haustora, "Nebo" Električnog orgazma, "Vjernog psa" od Termita, Francijevu "Addio Pola"...

Kakogod, smatramo da bi svatko trebao iskoristiti ono što najbolje zna raditi kako bi se pokušalo nešto promijeniti u ovakvom pasivnom i uplašenom društvu.

Nedavno smo saznali da je Slovenija partizanske pjesme upisala u registar svoje nematerijalne kulturne baštine, no u Hrvatskoj se takvo što neće skoro dogoditi, što je potvrdila i ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Kako to komentirate? Koliko kod nas uopće postoji zborova koji pjevaju te pjesme?

Pjesma je oduvijek bila medij koji ujedinjuje. Dopire do ljudi, njihova uma i, što je puno bitnije, do njihova srca. Kao voditeljicu zbora Praksa znaju me pitati zašto pjevamo partizanske pjesme kad partizani više ne postoje. Nije poanta u tome da pjevamo te pjesme kako bismo aktualizirali sam tekst pjesme. Te pjesme nose poruku slobode i antifašizma, i u tome leži njihova ljepota i privlačnost.

Bez obzira na to što je od njihova nastanka prošlo 80 godina, te pjesme i dalje nose te poruke. Bezvremenske su. Uza sve zabrane njihova izvođenja i progona ljudi koji su ih napisali ili ispjevali, činjenica da su opstale do današnjih dana najbolje svjedoči o tome koliko su neophodne i koliko veliku povijesnu i emocionalnu vrijednost imaju.

Smatram da nije bitno koliko zborova pjeva te pjesme nego poruka koju te pjesme prenose. To su narodne pjesme. Pjesme koje su se rodile u trenucima velike patnje za naše ljude.

Smatram da to ne bi trebalo imati manju vrijednost isključivo zato što mali broj zborova takve pjesme ima u repertoaru. No treba napomenuti da su zborovi diljem Hrvatske malo po malo počeli vraćati te pjesme u svoje repertoare, jer osim što imaju emotivnu vrijednost, svi naši najpoznatiji kompozitori (Devčić, Tijardović, Karakaš...) radili su zborske aranžmane za te pjesme tako da imaju i veliku umjetničku vrijednost.

Koji su planovi za zbor Praksa i što biste poručili onima koji bi vam se možda htjeli pridružiti?

Na jesen imamo promociju nove pjesmarice koja je rađena u suradnji s prof. Ladom Duraković i etnomuzikologinjom Anom Hofman. Bit će to zbornik koji će sadržavati tekstove etnomuzikologa koji se bavi istraživanjem fenomena pjevanja partizanskih pjesama u današnje vrijeme te izbor 60 pjesama koje izvodi zbor Praksa u svoji 10 godina postojanja.

Nakon toga, posvećujemo se snimanju trećeg albuma „Borba u pjesmama Nella Milottija” koji će sadržavati 8 skladbi maestra Nella Milottija povezane s borbom, antifašizmom i radničkom tematikom.

Svi su dobrodošli u zbor, potrebno je imati sluha i dobru volju. Nije potrebno znati čitati note. Bitno je samo vjerovati u to što pjevamo!