Cijeli mjesec lipanj mjesec je podizanja svijesti o neplodnosti te je tim povodom, a kako bi se odbacile uobičajene zablude i pronašla kvalitetna rješenja, važno progovoriti o ovoj vrlo osjetljivoj temi koja je sve češće svakodnevnica mnogih parova u Republici Hrvatskoj i svijetu.

Naime, procjenjuje se da u svijetu postoji više od 100 milijuna parova koji žele imati djecu, a ne mogu, odnosno da čak jedan od šest parova diljem svijeta pati od neplodnosti.

Što je neplodnost i kako se postavlja dijagnoza? Prema definiciji Međunarodnog odbora za praćenje potpomognutih reproduktivnih tehnologija (ICMART), neplodnost je “bolest koju karakterizira neuspjeh uspostavljanja kliničke trudnoće nakon 12 mjeseci redovitih, nezaštićenih spolnih odnosa''.

No, za one koji prolaze kroz izazove izgradnje obitelji, ova bolest daleko nadilazi samu definiciju jer osjećaji frustracije, tuge i ljutnje su emocije koje mnogi ljudi doživljavaju dok željno iščekuju dolazak djeteta.

Slijedom navedenog, borba s neplodnošću može biti zbunjujuća i nevjerojatno izolirana.

Dijagnoza neplodnosti postavlja se na temelju navedene definicije, no treba naglasiti da neka stanja kao što su endometrioza, policistični jajnici i slaba rezerva jajnika mogu nagovijestiti smanjenu plodnost, dok svakom pacijentu/pacijentici uvijek treba pristupati strogo individualno.

Gdje se Hrvatska nalazi na karti neplodnosti?

Nakon više od desetljeća iskustva u kliničkom radu s pacijentima koji se bore s neplodnošću, odgovor na ovo pitanje dao je prim. dr. sc. Miro Šimun Alebić, dr. med., specijalist ginekologije i porodništva, subspecijalist iz područja humane reprodukcije i ginekološke endokrinologije.

Ističe da je Hrvatska “u europskom prosjeku”, no da nažalost još nismo dosegnuli prave razine prepoznavanja problema.

Naglašava da kao društvo moramo učiniti više kako bismo problem osvijestili: “Činjenica je da je odgađanje rađanja glavni čimbenik smanjene plodnosti u razvijenom svijetu pa tako i u Republici Hrvatskoj te se u svakom slučaju radi o globalnom problemu.

Zašto žene rađaju sve kasnije?

Prema riječima prim. dr. sc. Mire Šimuna Alebića, dr. med. socio-ekonomsko, i kulturološko okruženje je takvo. Svima nam je teško prihvatiti biološku činjenicu da su 20-e idealna dob za ostvarenje roditeljstva.

Nažalost, ovdje moram reći da se to prvenstveno odnosi na žene, i to zbog fascinantno fenomenalne kompliciranosti uloge koju jajna stanica ima u nastavku života. S druge strane okruženje u kojem živimo stavlja mlade žene koje žele, u nekom trenutku života, postati majke u poziciju da biraju između socio-ekonomskih i bioloških zadanosti.

U razvijenom svijetu obično odaberu ove prve, a to se „biologiji“ ne sviđa. Ne manje važno, tu je i trend oslanjanja na tehnološke mogućnosti koje, zbog dostupnosti informacija koje su intonirane upravo u tom smjeru, većina pacijentica s kojima sam u kontaktu precjenjuju pa treba jasno reći da medicinska tehnologija nije svemoguća. Biološke zadanosti ne možemo premostiti korištenjem tehnologije.”

Kada bi i zašto parovi trebali posjetiti liječnika?

“Razgovori o reproduktivnim planovima, željama i aktualan status svakog para iz zone ekskluzive trebali bi prijeći u svakodnevicu. Ukratko, trebali bi biti tema razgovora u ordinacijama liječnika obiteljske medicine i ginekološkim ordinacijama, iz čega bi mogle logično proizaći i individualne preporuke liječnika koji su u prvom kontaktu prema subspecijalistima.

Svakako, subspecijalističku pomoć treba potražiti već nakon 6 do 12 mjeseci nezaštićenih odnosa jer se tako može brzo krenuti dalje u obradu, ako je i kada je to potrebno, ali i pomoći savjetom ili dati prave informacije prije nego što se frustracije nagomilaju, ističe prim. dr. sc. Miro Šimun Alebić, dr. med te preporučuje parovima da se u situacijama otežane plodnosti ili neplodnosti jave najbližem liječniku, a ako je to subspecijalist reproduktivne medicine, tim bolje.

Što se tiče ograničenja u plodnosti koja je učestalija u starijim godinama, naglašava kako je “poznata činjenica da su rezultati postupaka medicinski pomognute oplodnje iza 40-e godine života općenito skromni. No, u svakom pravilu postoje iznimke pa je dobro da postoji diskrecijsko pravo liječnika kojim se jamči individualni pristup.”

Koja rješenja stoje na raspolaganju parovima i postoje li razlike s obzirom na godine?

Terapijski pristupi su zaista vrlo različiti od “wait and see” pristupa do metoda pomognute oplodnje, inseminacije i izvantjelesne oplodnje.

Ono što je najvažnije jest da se terapijski plan donese u suradnji liječnika i para na partnerskoj razini jer on ne uključuje samo medicinske, nego i svjetonazorske i druge aspekte.

Što se godina tiče, one su najvažniji kriterij u odabiru ritma terapijskog plana. Kako dob raste, vremenski je okvir uži pa se stvari trebaju brže odvijati.” U

kratko, misleći na kulturološke zadanosti, prim. dr. sc. Miro Šimun Alebić, dr. med., zaključuje kako je “najbolje rješenje ono koje je u suglasju i s uvjerenjima, željama, nadama te strahovima. Medicinski tim je tu da pomogne djetetu da nađe svoj put do života u slučajevima kada roditeljima samima to ne uspijeva.”