Ususret sutrašnjem Svjetskom danu zaštite okoliša te povodom jučerašnjeg Svjetskog dana bicikla, porazgovarali smo s Petrom Počanić iz Poreča.

Danas konzultantica za održivost, dugogodišnje iskustvo stekla je u nevladinom i privatnom sektoru gdje se izravno bavila i temama zaštite prirode i okoliša.

Zanimljivo je da je kretala i na putovanja biciklom otocima na našoj obali.

Što za Vas osobno podrazumijeva pojam zaštita okoliša?

"Očuvati ono što je ostalo, oporaviti ono što smo uništili. Ne prestati pričati o onome što je vrijedno pamtiti - o moru, valu, vjetru, maslini, tiču, hrastu, planini, risu…

O tom našem planetu brinem otkad znam za sebe, održivost mi je s godinama postala i posao i slobodno vrijeme.

Kako godine idu sve se više pitam brinem li na ispravan način? Ponekad se čudim koliko smo toga, kao globalna zajednica, uspjeli potaknuti u nekoliko desetljeća, a ponekad imam osjećaj da radimo jedan korak naprijed, a tri unazad.

Kao da sve više pričamo, sve više istražujemo, sve je više projekata, inovacija, tehnologije, regulative, novaca… A opet se tako grčevito držimo za način života koji vodimo, za procese koje smo godinama uspostavljali, koji su doveli do toga da galopiramo prema klimatskoj katastrofi, da su populacije divljih vrsta od 1970-ih do danas opale za 70%, da more prekomjernim izlovom pretvaramo u pustoš, da je mikroplastika sa svim svojim zagađivačima prodrla i u ljudsko tijelo.

Ne zvuči najbolje, ali ipak, nadam se da će budućnost biti negdje između, da ćemo uspjeti uspostaviti ravnotežu između razuma i moći.

Kako se kao pojedinci možemo aktivnije uključiti u očuvanje okoliša?

U nekim prvim fazama osvještavanja o okolišnim problemima, puno se govorilo o tome što pojedinac može, to su uglavnom bile mjere kao što su: nosi platnenu vrećicu, gasi svjetla po kući, radi svoj sapun, kupuj manje, priključi se akcijama čišćenja itd.

To su svakako važne akcije, ali mislim da sad trebamo zagrepsti malo dublje i zahtijevati puno više. Trebamo se informirati, razumjeti svoju okolinu, sebe, povezati se opet s prirodom. Danas pamtimo stvari koje nije vrijedno pamtiti. I to bi nas moglo skupo koštati.

Treba postavljati pitanja i zahtijevati odgovore – ta pitanja treba usmjeriti i korporacijama i vladama i jedinicama lokalne samouprave. Naša je odgovornost informirati se na koji način proizvod ili usluga koju koristimo utječe na prirodu i ljude. I to ne samo u našoj neposrednoj okolini, već i tamo odakle dolazi naš proizvod.

Ako primjerice znamo da uzgoj kozica može biti problematičan kako zbog uništavanja prirode, tako zbog kršenja ljudskih prava, onda moramo zahtijevati da pristup tržištu imaju samo one kozice koje su uzgojene na odgovoran način.

Ta pitanja možemo postaviti oko svega. Gdje završava otpad nakon što je otišao s mog kućnog praga? Tko će snositi troškove sanacije ilegalnih odlagališta građevinskog otpada? Što s nestašicom vode? Kada ćemo početi upravljati turističkim kapacitetima? Odakle je ovo meso koje jedem i na koji je način uzgojeno?

Koliko je mikroplastike u vodi koju pijem? Što je u kremi kojom se mažem? Kako je proizveden moj telefon? Građani i zajednica su tu da propitkuju i ako je potrebno korigiraju djelovanje vladajućih i tvrtki.

Nemamo više vremena neodgovorno odlučivati ni bauljati svijetom bez postavljanja teških i važnih pitanja. Svoj glas, vrijeme i novac trebamo dati onima koji posluju i upravljaju na održivi način.

Udruga Zona se bavila i promoviranjem biciklizma i zdravog načina života. Kako stojimo po tom pitanju, kakve su staze i uvjeti?

U Istri se broj svih vrsta biciklista (profi, rekreativaca, padobranaca, putnika) povećava tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci. Pogotovo raste broj onih koji se voze električnim biciklima. Turisti više ne voze samo od hotela do grada, potegnu i od Poreča do Rovinja, a onda se nađu na opasnim prometnicama.

Kako sam u više navrata putovala biciklom i sama sam se našla na cestama/stazama koje su na karti izgledale skroz u redu. No onda se dogodi Lim i jednom kad si u njemu, kao totalni padobranac koji si je zamislio neku lungo mare vožnjicu, možeš ili stati i plakati ili se što prije izvući. No nije samo na biciklistima. I vozači automobila često opasno zaobilaze bicikliste i nemaju strpljenja u prometu, što dovodi sve sudionike prometa u opasnost.

Ako se želimo nastaviti promovirati kao Ciklo destinacija, treba početi ozbiljno ulagati u biciklističku infrastrukturu, povezati gradove s okolnim naseljima, educirati vozače automobila i bicikliste, postaviti znakove na opasnim prometnicama (poput Limskog kanala), preusmjeriti bicikliste na manje prometne ceste i tako dalje. Nisam sigurna da se još uvijek dogodila ozbiljna inicijativa za rješavanje tog problema, ali svakako je potrebna.

Na koje sve načine potaknuti Istrijane i turiste da više bicikliraju?

Turiste zapravo ne treba poticati, oni se stvarno dosta voze. Što se tiče domaćih, još prije desetak godina smo radili istraživanje o navikama bicikliranja na području Poreštine.

Tada je većina ispitanika navela da bi puno češće koristili bicikl kao prijevozno sredstvo da postoji bolja infrastruktura. Dok sam radila u jednom porečkom poduzeću koje se nalazilo 8 km cestovne udaljenosti od moje kuće, testirala sam koliko bi mi trebalo biciklom lagane vožnje kroz sve boške i kampanje i bježanje od breki – 45 minuta. Nimalo poticajno", priznaje Petra.

Inače, ovogodišnja tema i kampanja za sutrašnji Svjetski dan zaštite okoliša usmjerena je na obnovu zemljišta, dezertifikaciju i otpornost na sušu pod sloganom „Naša zemlja. Naša budućnost. Mi smo #GenerationRestoration.”

Suša je veliki problem, vidjeli smo i na primjeru Istre posljednjih godina, a više o ovoj temi pročitajte sutra na našem portalu.