Konoba Jure u Rovinju posebno je mjesto gdje u intimnoj i domaćoj atmosferi možete svaki dan pojesti nešto drugo – svježe i od lokalnih proizvođača.

Jurica Matek, poznatiji kao Jure, već 12 godina vodi konobu omiljenu među lokalnim stanovništvom, ali i posjetiteljima željnim autohtone kuhinje i ambijenta.

Porazgovarali smo s ovim simpatičnim mladim ugostiteljem, poznatim u Rovinju, ali i šire.

Kako ste se odlučili raditi ovaj posao i kada?

Počeo sam prije nekih 25 godina, radio sam s ocem koji je imao restoran u centru grada. Međutim, tamo je bilo previše gostiju i nije mi se to sviđalo. Gost je automatski morao biti broj, a ovdje volim personalni pristup gostu.

Prije 12 godina odlučio sam ovo pokrenuti sam i drago mi je da jesam.

Jeste li zadovoljni poslom?

Da. Radimo dobro, potražnja je velika, pogotovo vikendom pa nas je možda malo, ali snalazimo se. Da je potražnja još veća, ne vjerujem da bi mogao naći dovoljno svježih namirnica. Već sada je dosta teško naći svježe lignje, škampe, domaći pršut i kobasice…A ja ne želim raditi sa stranim dobavljačima.

Podržavati lokalno i poslužiti domaće meni je najbitnije.

Nemate klasičan menu i po tome ste zapravo posebni. Kako ljudi reagiraju?

Od početka sam radio bez menua, ponudit ću ono čega ima taj dan svježeg. Po ljeti ću staviti neki okvirni menu jer često konobari ne znaju jezike. Ja sam putovao, znam četiri jezika pa mi je puno lakše. Ipak više volim ići do svakog gosta i ponuditi mu najbolje od onoga što imam taj dan. Na početku su mi se svi smijali zbog ove teorije koju sam imao, a sada su me neki počeli i kopirati.

Odrastao sam s djedom i bakom i naučio da se jede ono čega ima. Naučio sam kuhati uz baku i puno jela sam izmislio za konobu. Iako po zimi nema na primjer svježih pomidora, uvijek si svatko može izabrati što bi jeo – riblje, mesno, paštu. Uvijek se nešto nađe. Na kaminu pored gosta peku se gradele.

Ipak, i dalje neki gosti ne mogu shvatiti da ako je četiri dana zaredom ružno vrijeme, ne možemo imati ništa morskog u ponudi. Jučer sam prodao sav svježi biftek na primjer. Ako želiš svježi, domaći, nezaleđeni biftek, moraš shvatiti da toga nema u izobilju.

Uvoziti se može uvijek – iz Afrike, iz europskih zemalja, no ja to ne želim. Ovdje je sve lokalno i to znači da će toga uvijek biti ograničena količina. Ja mislim da ako tako ne razmišljamo, teško ćemo ići naprijed.

Ako kupujem od neke šjorice salatu, onda će možda jednom ili dva puta godišnje ona doći kod mene nešto pojesti, jer će njena salata biti na stolu i znat će da je njena. Tako bi i ja znao, da mi zavežete oči, od četiri šnicle koja je iz Hrvatske, a koja je uvezena, jer je potpuno drugačiji okus. Naši proizvodi možda jesu skuplji, ali su bolji, i onda se isplati.

Jeste li zadovoljni random snagom?

Da. Bilo nas je troje, a sada nas je deset, i opet je to malo!

Teško ih je naći, ali ako ostanu, odlični su.

Što se promijenilo u ovih 12 godina u Konobi Jure?

Ljudi su možda zahtjevniji nego prije pa dođu i pitaju zašto nemamo onog pršuta kojeg su jeli prije osam godina i bio im je najbolji. No, svako podneblje i svaki pršut ima svoje čari.

Da su svi pršuti isti, to bi onda bila industrija. A industrija nije dobra za jednu malu konobu. Svaki pršut je različit – netko stavi više lovora, jedan ga više dimi, drugi stavi više papra, i tako dalje… A to i je posebnost – probat ćete svaki put malo drugačiji i znat ćete da je to onaj kojeg trenutno imamo, i da je domaći.

U perfekciju ne vjerujem, danas je jako teško to postići, i kada imaš najbolje od najboljeg, nešto se može pokvariti. Trudimo se biti najbolji što možemo, no savršenstvo ne postoji.

I kada ljudi više ne budu tražili ono što nudim, stavit ću ključ u bravu. No, naravno da bih volio da to ne bude tako skoro.

I mi bismo voljeli da nam Jure i njegova ekipa još dugo godina pripremaju ukusna i svježa jela, a kada to više neće biti moguće, vidjet ćemo što će nam sljedeće Jure pripremiti!