Život piše lijepe priče pa je upravo ispisao i priču Sonje Kotur Lovreković koja se u Poreč doselila davne 1994. godine, a inače je rođena i odrasla u Danskoj. Upravo je njezina priča jedna od onih koje nas podsjećaju na snagu volje, otvorenost uma i spremnost za promjene koje život donosi.

Dakle, Sonja je rođena u Danskoj, a u Istru je stigla krajem 80.-ih godina kada se zaposlila u Yugotours, tada najvećem jugoslavenskom državnom turoperatoru za Jadransko more i putničkoj agenciji.

''Tada sam završila školu pa sam planirala studirati, ali nikada nisam imala nikakve planove da ću doći ovdje živjeti. Uostalom, ovo je bila, hajmo reći, socijalistička država, a dolazeći iz jedne kapitalističke države, to je bilo ipak bilo drugačije.

Moji roditelji su imigranti koji su početkom 60.-ih godina, među prvima došli živjeti u Dansku. Tijekom mog odrastanja svako ljeto bismo dolazili u Hrvatsku, točnije u Liku i Zagorje jer su moji roditelji porijeklom od tamo. U Istru sam došla raditi’’, poručila je Kotur Lovreković.

Sonja je upoznala svog budućeg supruga dok je radila u Poreču. No, iako u početku nije planirala trajno ostati ondje, njihova veza je opstajala dok je ona studirala ekonomiju i marketing.

Sanjala je o životu negdje drugdje, a posebno joj se svidjela južna klima Europe. Nakon što je savladala talijanski jezik, shvatila je da ne bi mogla raditi s Talijanima zbog njihovog karaktera. Iako je voljela Italiju i često tamo putovala, zarada i radna atmosfera nisu joj odgovarali. Kasnije je obnovila kontakt sa svojim budućim suprugom i odlučila dati šansu životu u Poreču. Danas sretno živi u tom predivnom gradu.

Iako nije planirala raditi u turizmu, život ju je odveo u tom smjeru.

Nakon što su ona i muž zatvorili cvjećarnu koju su zajedno vodili, suprug je krenuo u građevinski posao, a Sonja se zaposlila u tadašnjoj Rivijeri. Nakon nekog vremena, poželjela je još više izazova pa je 2003. godine otvorila vlastitu turističku agenciju.

Posljednjih deset godina intenzivno se bavi tim područjem, a otkako su joj djeca odrasla, angažira se i kao vodič.

"Jedan, drugi, treći korak - odlučila sam da ipak probam doći ovdje živjeti i od tada sam ostala tu. Danas živim ovdje u Poreču. Međutim, Poreč je u mojim očima bio dosta mali grad i osim hotelijerstva, imao je samo ugostiteljstvo.

U ugostiteljstvu nisam imala nikakvog iskustva pa sam prvo sa suprugom radila u zajedničkoj cvjećarni, a kada smo ju zatvorili, on je krenuo svoju struku u građevinarstvo, a ja sam se zaposlila u tadašnjoj Rivijeri. Tamo sam onda radila, imala sam čak dosta slobodne ruke, kreirala razne stvari i tako dalje", rekla nam je Sonja.

Kotur Lovreković: Život u Istri i Danskoj razlikuje se po fizičkim, ali i drugim faktorima

Osoba s bogatim iskustvom života i rada u različitim okolinama duboko je razmišljala o svojim iskustvima života u Istri, Hrvatskoj i Danskoj. Uspoređujući ove dvije različite sredine, istaknula je ne samo razlike u fizičkim faktorima poput klime i okruženja, već i razlike u društvenom funkcioniranju, socijalnom standardu i životnom stavu.

"Razlike su u svim fizičkim faktorima, kao što su klima i okruženje, što je zapravo prilično različito. Ovdje uživam u moru, iako je i Danska okružena morem, ali to apsolutno nema veze s našim morem u Istri. Kad se čovjek negdje rodi, ja smatram da je sretan jer dobije, hajmo reći, dvije domovine. Tako da ja u stvari trebam uložiti malo truda kad bih išla gledati koje su razlike ovdje i tamo.

Naravno, u društvu su velike razlike, u funkcioniranju društva, socijalnom i životnom standardu. Ali opet, smatram da se i u Hrvatskoj može dobro živjeti ako čovjek želi, ako se trudi i radi. Sretna sam što sam svoju djecu ovdje rodila i odgojila. Moj sin je, na primjer, pokušao živjeti u Danskoj dok su mi još roditelji bili živi, ali se vratio ovdje jer mu je ovdje bolje. Ipak, puno naših ljudi odlazi i odlaze upravo u Skandinaviju.

Ako si zaposlen, ako nisi samostalan, možeš imati dobru plaću i osiguran životni standard, ali ne vjerujem da će ostati toliko novaca. Ni tamo nije lako kupiti kuću i osigurati stabilan životni standard kao ovdje. No, to ćemo vidjeti u narednim godinama, hoće li se ljudi opet vraćati kod nas. Iskreno se nadam da hoće’’, poručila je Kotur Lovreković.

Hrvatski jezik nije učila u školi, već je samouka

Sonjina priča o jezicima, kulturama i putovanjima odražava duboku ljubav prema raznolikosti i životnom učenju. Njena sposobnost da vidi privilegiju u poznavanju više jezika, kao i njena strast prema učenju, inspirativno je svjedočanstvo o važnosti otvorenosti prema novim iskustvima i različitostima.

"Ponovo, ako mogu reći da se osjećam privilegiranom, to je zbog toga što imam dva materinska jezika. Iako su moji roditelji odavde, danski jezik smatram svojim materinskim jezikom. Na primjer, kad brojim, brojim na danskom jer je to bio jezik na kojem sam se školovala.

"Ja nisam učila hrvatski jezik u školi, već sam samouka", poručila je Sonja te dodala: "tako da, kada griješim, moja obitelj voli me ispravljati, a ja nemam ništa protiv toga. Volim učiti, a jezici mi leže. Zapravo, ja sam čak jezičarka - završila sam jezičnu gimnaziju, a u osnovnoj školi bila sam među najboljim učenicima iz danskog jezika. Moja učiteljica bi me često odabirala da čitam knjige mojim prijateljima u razredu, kada je ona imala obaveze."

Za kraj ovog ugodnog razgovora otkrila nam je i svoj životni moto: ''Živjeti u ovom sadašnjem trenutku i ne previše osvrtati se unatrag, imati povjerenje u ljude i, eto, truditi se koliko god mogu u bilo čemu što radim.''

DANSKI: "At leve i det nuværende øjeblik og ikke se tilbage for meget, at have tillid til mennesker og, ja, prøve så hårdt som muligt, uanset hvad jeg gør."