Ovih su dana jutra i noći zbilja jako hladne. Čak je došlo upozorenje od DHMZ-a zbog niskih temperatura koje se i dalje očekuju, mogući su neki zdravstveni rizici kod osjetljive populacije, ponajprije kod starijih, male djece i beskućnika.

Upravo o zadnje spomenutoj grupi ljudi najmanje pričamo, a možda su najugroženiji.

Nedavno smo pričali s Varjom Bastiančić, voditeljicom pulske Udruge Institut i idejnom začetnicom projekta otvaranja prenoćišta za beskućnike u Puli, što je prvo takvo prenoćište u Hrvatskoj.

Koji je kapacitet prenoćišta?

Trenutno je maksimalan kapacitet prenoćišta 23 osobe, no 1. prosinca idemo u nove prostore što znači da se prihvatilište za beskućnike u Puli gasi, a korisnici će biti smješteni u organizirano stanovanje.

Dakle, započinje se s programom “Housing first” te ćemo upravljati zgradom u Valturskoj što će nam osigurati 35 kreveta i malo kvalitetnije uvjete jer trenutno u jednoj prostoriji, stvarno malom prostoru, spava 15 muškaraca i imaju samo jedan toalet…

Varja Bastiančić

Dodatno smo morali osigurati adekvatan smještaj za ljude koji su bili u Samačkom domu, a koji su nakon gašenja bili smješteni u Pomer. Dakle, taj najam ističe 30. studenog pa smo se morali pobrinuti za sve one koji se nisu snašli, a njih je 11 pa ćemo i njih preseliti kod nas.

Glede našeg Dnevnog boravka u Puli koji se nalazi u istom prostoru gdje je i prenoćište, u Tršćanskoj ulici, mi ćemo ga za sada zadržati tamo jer je prostor lakše za zagrijati i bliže je gradu, a već smo ga i organizirali za rad Dnevnog boravka. Dakle, spreman je za razne radionice, druženje, a spreman je i prostor za individualne razgovore sa socijalnim radnicima koji će tako moći pružati kvalitetniju intervenciju.

Nakon toga, preko Šijane, pješice nekih 10 minuta, ljudi će moći od 19 sati na dalje ići u prenoćište. Rad Dnevnog boravka financira Ministarstvo rada, obitelji, socijalne politike i mladih, to nam je kroz projekt osigurano 30 000 eura, što nije baš dovoljno. Zapravo su nam novci za hranu najveći izazov i nemamo ih dovoljno.

Od kada smo otvorili apeliram na društveno odgovorno poduzetništvo, kako bi se stečeni capital barem malo vratio u zajednicu. Adria Summer Festival nam je dao jedinu novčanu donaciju za nabavu hrane. Beskrajno sam zahvalna Punktu koji sav višak hrane nama donira, to je fantastično, no ne možemo se na to osloniti. Te su donacije zaista dragocjene, no trebalo bi osigurati nekakav model gdje bi netko preuzeo trošak prehrane naših korisnika.

Jedan korisnik košta 4000 eura godišnje, što nije toliko puno za neku firmu koja bi htjela sponzorirati evo barem jednog beskućnika. Onda bi mogli korisnike odvesti u kazalište, na utakmicu, platiti im kartu za bus do posla i mogli bi govoriti o resocijalizaciji i uključivanju u zajednicu. Odvesti ih kod frizera! Nama se sve to čini banalnim, normalnim, no njima to puno znači.

Papa Franjo ima poruku: “Budi čovjek čovjeku”. To nije tako teško. Ima nas dovoljno i iskreno ne bi se trebalo dogoditi da je itko gladan i bez krova nad glavom.

Uglavnom se radi o stalnim korisnicima koji su dugo bili na ulicama, je li tako?

Da. Proces integracije je izuzetno spor. Imali smo nekoliko pravnih subjekata koji su me zvali i ponudili zapošljavanje za te ljude. Nažalost, vrlo mali broj njih je u stanju sada obavljati radnu obvezu. Naime, njihove motoričke vještine i koncentracija su na neki način oduzeti od strane ulice. U inozemstvu poslodavci dobivaju poticaje za zapošljavanje beskućnika, jer njihovi su kapaciteti puno manji od naših.

A da ne govorim o njihovom narušenom samopouzdanju da idu u jedan kolektiv, narušenoj slici o sebi, i tako dalje. Ipak, mi smo imali ljude koji su uspjeli! Mladi su to ljudi, do 35. godine života, zajedno smo ih spojili kod jednog poslodavca i svo troje su išli iz prenoćišta na posao. Kada su dobili prvu plaću su je dali nama da je mi čuvamo da ne potroše i onda su na sljedećoj plaći našli stan i skupa se odselili.

Još dvoje su od nas odlazili na posao, to je tzv. 'In-work poverty', koji je normalan u jednoj Americi. Nakon plaćanja obveza, alimentacije i kredita njima nije ostajalo dovoljno u Puli za podstanarstvo. Zdravorazumski je za misliti 'Zašto si oni skupa ne uzmu stan i ne dijele troškove?'. No, treba sagledati pozadinu. Svako zajedništvo je teško, osobito stranaca.

Mene kao osobu kojoj je stalo do beskućnika najviše 'zažulja' kad ih ljudi nazivaju 'onima'. Oni nisu 'oni drugi', oni su ljudska bića i naši sugrađani. Cijeli niz događaja ih je doveo do beskućništva i može se dogoditi bilo kome ista sudbina. Oni su isto nečija djeca.

Mi kao država, građani, socijalni sustav postavljamo kao da znamo što je za njih najbolje, a po putu smo ih zaboravili pitati 'Što tebi treba da se osjećaš bolje?'. Dok se ne osjećaju voljeno, prihvaćeno i podržano, zašto bi se mijenjali? 'Sad ću ja tebi reći što bi trebao! Tri koraka do izlaza iz beskućništva...' – to ne postoji!

Trebamo ih skupa poslušati, uvažavati njihove trenutne potrebe i što je više moguće na njih odgovoriti da bi osnažili sliku o sebi i vratili vjeru u društvo, institucije i sustav.

Kako običan građanin može pomoći?

Mislim da svi mi kada zavirimo u svoje srce imamo odgovor na to pitanje. Jako smo različiti – netko će čovjeka pozvati na kavu, netko će donijeti hranu, donirati odjeću... Zavirite u svoje srce i budite hrabri i odvažni to napraviti.

Naslovna foto: Dusko Marusic/PIXSELL