Posjetili smo Monfiorenzo, rovinjsko naselje u kojem su mještani kao familija, druže se na velikoj livadi koju su u brojnim akcijama uređenja okoliša raskrčili i doveli do pravog hortikulturnog primjera ugodnog oku, ali i boravku.

Ovdje su, na kraju ulice, daleko od prometovanja uredili dječje igralište, zasadili voćnjak, a i murve koje će poslužiti za hlad sljedećim generacijama.

Oni stariji prisjećaju se starog Monfiorenza, tek nekoliko izgrađenih kuća, svojih prvih susjeda, raznih zgoda i legalnog ili manje legalnog snalaženja u nedostatku novca.

Naši sugovornici, Lučano Dajčić, Tomo Hrelja, Edi Mendica, Andrija Peharda i još poneki koji su nam se radoznalo pridružili i uključili u razgovor tvore živopisnu družinu o još živopisnijim sjećanjima.

Lučano broji 80 godina. „Koliko i kila“ govori i smije se zajedno sa svojim veselim društvom. Na Monfiorenzo je došao početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, a i ostali su stigli tih godina. „Nosili smo pikun na ramenu po bijelom putu iz grada, a u hladu murve smo napravili pauzu i najeli se ploda“, pričaju. 

SVEČANO OTVARANJE ASFALTIRANE CESTE, 1987. 

Kako je izgledao Monfiorenzo kad ste stigli, pitam, a oni, svi u glas odgovaraju „Nikako!“ Pokazuju mi na obližnju gražu, neprohodan teren i opisuju kako je upravo tako izgledalo cijelo naselje. „Bilo je pet kuća, probijali smo se kroz tunel graže, a struje nije bilo uopće“, govore.

„Oficir je prvi dobio struju, on je imao vezu, pa mi je dao na špagu“, sjeća se Lučano, a prijatelji mu se smiju i govore u šali „Tko ti je kriv kad nisi bio oficir“.

Podbadaju tako jedan drugoga kao veseli dječaci, ali ozbiljni su kad govore koliko su puta prionuli na posao ne bi li na Monfiorenzu živjeli bolje. „Rupe za stupove za struju smo si sami kopali, a i vodu smo dobili preko veze“, govore mi, a smiju se zajedno s Lučanom koji je kao zadnja kuća u nizu uvijek imao slab pristisak.

Čini se kako radne akcije ovdje postoje otakako je Monfiorenza. Prva je bila '84 i tada je napravljeno boćalište. „Nije bilo urbanističkog plana, a je bila slobodna parcela i mi smo si tu napravili boćalište“, govore mi zadovoljno. Od tada do danas nije prošla jedna godina, a da nije bilo radne akcije.

ZAJEDNIČKO DRUŽENJE MJEŠTANA POVODOM DOBIVANJA CESTE

„Onda je doša telefon, ali samo pet linija pa smo opet kopali, sve smo napravili zajedno“ govore mi u glas i nadopunjuju jedan drugoga. Drago im je vidjeti da se sada druže i mlađe generacije, ovdje su svi dobrodošli jer kako kažu i sami „svi smo mi od nekud došli i ovdje sagradili dom i podigli obitelj“. Oni sami se sada nešto manje druže jer su stalno po toplicama, smiju se.

A sjećanja su ih odvela i do prve priredbe koju su za mještane organizirali na kamionu. Doduše bila je to, kasnije se pokazalo, samo jedna u nizu. „Stili smo za Božić napravit feštu za doček pa smo išli kupit lampadine, a bilo je samo crvenih pa smo ih kupili sve, cjeli Monfiorenzo je bio u crvenom, kao kupleraj“, pričaju mi i brišu suze od smjeha. 

Organizirali su ovdje i darivanje djece i Djeda Božićnjaka, a ne namjeravaju stati jer ideja i planova ima još.  

DJED MRAZ STIGAO JE DJECI MONFIORENZA, 1987.

Na mnoge su načine poboljšali i unaprijedili život na Monfiorenzu, kako sami kažu, nekadašnjem udaljenom selu grada Rovinja.

Snašli su se za kvalitetnije cijevi za vodu no što su imala druga naselja, koristili su privatne i poslovne veze da imaju sve što im treba. „Nešto smo platili malo, nešto nikad, takva su bila vremena“, rekli bi mi dok prepričavaju neke događaje.

Kad se gradio Villas Rubin pobrinuli su se da i njihov kvart bude pošumljen, točno 88 murvi posađeno je na ulaz u naselje pa se, kako kažu, može hodati lijepo po hladu. 

DOBROSUSJEDSKO DRUŽENJE NASTAVLJAJU MLAĐE GENERACIJE, MINI OLIMPIJADA, 2017.

Oni su svoj posao odradili dobro, zadovoljni su i sad mirno promatraju mlađe generacije koje su na sebe preuzele odgovornost za Monfiorenzo koje će u naredno vrijeme još više dobiti na značaju, otvaranjem Parka Fantazija na tamošnjem kamenolomu.