Dugogodišnja novinarka Glasa Istre, Patricija Softić, prije nešto manje od dva mjeseca preselila se iz Pule u Irsku, zajedno sa svoje dvije kćeri. Sada žive u gradu Navanu u okrugu Meath, a tamošnje dnevne novine već su joj ponudile angažman. Ovo je njezina priča: 

Kako je došlo do odluke da se sa cijelom obitelji preseliš u Irsku?

Došlo je dugim istraživanjem, analiziranjem, opažanjem, iskrenim suočavanjem sa činjenicama.

To nije bila ishitrena odluka jer si takvo što nijedan roditelj ne može priuštiti. Dočekala sam i 42. godinu umorna k'o pas, ljuta čim otvorim oči jer naprosto ništa ne valja i ništa ne vodi ničemu.

Nije dobro što povremeno imaš napade lupanja srca i noćna buđenja iznebuha, ali kad to i djeca počnu imati onda se u tebi aktiviraju alarmi koji ti govore da nešto moraš poduzeti.

Tko zna koliko bih još razmišljala "ah, kako bi bilo živjeti..." u bilo kojoj drugoj zemlji koja je pravno i socijalno uređenija od Hrvatske, da moj dragi nije krajem 2020. godine hrabro odlučio otići u Irsku i ispitati teren, što bi se reklo.

Tada je počelo višemjesečno ozbiljno istraživanje o Irskoj u koje sam od početka uključila svoje dvije djevojčice.

O svemu smo otvoreno i iskreno razgovarale, zajedno smo prošle kroz stotinu različitih emocija, a mene je neprestano gurala misao "Bolje pokušati i ne uspjeti, nego nikad ne pokušati pa do smrti razmišljati što bi bilo kad bi bilo".

Koliko je to bio zahtjevan proces s obzirom na epidemiološku situaciju i činjenicu da imaš dvoje djece koja moraju krenuti u novu školsku godinu u novoj zemlji?

Bilo je nevjerojatno. Jako zahtjevno. Ovaj pothvat je baš tražio disciplinu, budnost, obavljanje svih najbitnijih stvari točno prema rasporedu, a ova pandemija je samo dodatno komplicirala stvari.

U jednom trenutku smo se svi već nekako nervozno smijali jer smo svakodnevno provjeravali uvjete za putovanja, a dok ti čekaš da uhvatiš "rupu u zidu" i brzo odletiš dok su mjere olabavile, cijene avionskih karata lete u nebo. Baš prikladno!

Dobra je stvar što smo dio poslova s Irskom odradile još iz Pule, online, tako da ih je čekalo mjesto u školama.

Morali smo naći prijevoznika za dio naših osobnih stvari i prijevoz do zagrebačkog aerodroma jer cure su imale strah od prvog leta avionom.

Trebalo je obaviti jako puno stvari...I pozdraviti se s dragim ljudima. Da, skupo je i nije lako. Ni emotivno ni financijski. Ali, svaki početak je težak.

Kakvi su prvi dojmovi nakon nekoliko tjedana života u Irskoj?

Uh... Ugodni. Otkako smo stigle u Dublin, 25. srpnja, do danas, ne nestaje nam osmijeh s lica. Prvi pozitivan šok doživjele smo na samom aerodromu na kojem su nas svi srdačno i s osmijehom pozdravljali "Hi! How are you? Have a nice day!" Onda se to nastavilo i na ulici, u dućanima i svugdje.

Drugi šok je bio odlazak u dućan i u restoran. U njima je toliko nasmijanih zaposlenika da nema šanse da se izgubljeno okrećeš oko sebe i čekaš da te netko primijeti.

Redovi na blagajnama? To je jako rijetko.

Iduće na što smo se morale naviknuti je bilo da malo usporimo u odnosu na naš dosadašnji ritam života. Naime, većina objekata otvara se u 9 sati, malobrojni rade od 7 ili 8 te se većina objekata zatvara u 17, i opet malobrojni rade do 21 sat. Nakon tog vremena rade samo restorani i pubovi.

U 9 počinje i nastava u školama, a djeca tamo ostaju ovisno o rasporedu; nekad do 13, nekad do 16 sati.

Slobodno vrijeme i obitelj ovdje se itekako poštuju, kao i radnička i mnoga druga prava.

Pejzaži i naš svakodnevni okoliš su jednostavno bajkoviti. Prirodno zelenilo i samoniklo bilje su posvuda. To se čuva čak i posebnim tabelama "Oprostite, mi hranimo pčele!", na primjer. Zato posvuda ima raznobojnog divljeg cvijeća.

Na svakom koraku su farme; krave i ovce pasu posvuda, čak i u gradovima!

Na ulicama gradova totalna multikulturalnost, mnoštvo različitih jezika, rasa i nacionalnosti; ali ne turista, nego stanovnika. Irska za razliku od Istre ne živi za turizam ni od turizma i to se odmah primijeti.

Opiši nam malo kraj u kojem živiš.

Iako smo htjeli živjeti negdje uz morsku obalu, ipak smo se nastanili u Navanu, glavnom gradu okruga Meath, 50-ak kilometara od Dublina i 30-ak kilometara od mora.

Navan je lijepi gradić na rijeci Boyne, manji od Pule, s oko 35 000 stanovnika, i ima pravi, autohtoni, irski štih.

Na ulicama s tamnim, grubim asfaltom su još uvijek lijepi, crni kandelabri s kojih vise rascvjetane košarice trajnica i petunija, a pubovi i dućani imaju predivna drvena ornamentna pročelja.

Navan zovu prijestolnicom irske baštine.

Ako krenete u bilo kojem smjeru, naići ćete na značajne povijesne znamenitosti kao što su drevni Newgrange ili Hill of Tara, brojni su tu dvorci i srednjovjekovni samostani.

Ono što mi je čudno je tišina koja prevladava u gradu, iako živimo u samom centru, a pubovi i restorani normalno rade. Osjeti se i razlika u kvaliteti zraka u odnosu na Pulu.

Ali, moram priznati da nam je malo hladno kad je oblačno jer temperatura bude oko 14 stupnjeva, a kad je sunčano uživamo na 20 stupnjeva u kratkim rukavima i bez znojenja.

Što razlikuje irski obrazovni sustav od našeg?

Dosta toga. Ona najočitija razlika su školske uniforme.

Navan ima puno osnovnih i srednjih škola, a svaka škola je uglavnom pod patronatom neke crkve. To samo znači da škola nosi naziv nekog sveca i ništa drugo što bi ju vezivalo sa crkvom.

Postoje i nacionalne škole koje nemaju školsku uniformu, ali i one u kojima su samo dječaci ili samo djevojke. Ja sam škole za svoju djecu birala prema recenzijama i iskustvima drugih roditelja i učenika. Bilo mi je bitno da se upišu u dobre, mješovite škole.

Mlađa kćer, koja ima 7 godina, ovdje je krenula u prvi razred osnovne škole, a starija, koja ima 14, primljena je na drugu godinu koledža ili srednje škole. Ovdje djeca u školu kreću s 5 godina i onda sa 7 prelaze u prvi razred.

U osnovnoj školi ostaju do 12 godina, a s 13 kreću u srednju školu u kojoj mogu ostati do 15 ili 16 godina kada polažu "malu maturu" ili do 18 kada polažu pravu maturu.

Ovdje su sve srednje škole iste, svi učenici imaju osam istih, obaveznih nastavnih predmeta i uz njih si biraju još najmanje dva izborna predmeta od osam ili devet ponuđenih.

U svakoj obitelj svako dijete mora odabrati jedan sport kojim će se baviti ili jedan glazbeni instrument koji će naučiti svirati, a nerijetko i oboje.  

Što je bolje od Istre/Hrvatske, a što ti nedostaje?

Irska nas dosta podsjeća na Istru, sviđa nam se i ta irska bajkovitost, ljubaznost, srdačnost, iskrena pomoć bez fige u džepu, a i sama hrana je kvalitetnija.

Toliko Hrvata je tu u Irskoj pa i u samom Navanu, a do hrvatskih proizvoda, i to samo nekoliko njih, možemo doći u dućanima Poljaka, Litvanaca ili Moldavaca. I hvala im na tome!

Međutim, i Irci imaju svojih manjkavosti i propusta koje još treba popraviti.

Ovdje se samci lijepo oporezuju, ali je zato obitelj u mnogim segmentima zaštićenija nego kod nas.

Vrtići su im nelogično skupi i nerijetko majke ostaju kući do djetetove pete godine jer im se ne isplati otići raditi sa cijenom vrtića u visini jedne niže mjesečne plaće.

Skupo je i zdravstvo. Mnogo je ipak pluseva na strani Irske. Nedostaju nam samo bliski i dragi ljudi.

Koje razlike u mentalitetu i stilu života si već uočila?

Ovdje su ljudskost, čast, čist obraz i poštenje još uvijek jako bitni.

Ovdje nema tipičnih kafića na kakve smo mi navikli niti se prijepodne mogu vidjeti ljudi po terasama pubova, osim ako nisu na marendi.

Irci dosta kupuju gotova jela te indijsku i kinesku hranu jer jako cijene svoje slobodno vrijeme. Vikendom obilaze svoje znamenitosti i prirodne ljepote.

Ovdje su pješaci i biciklisti zakon; cestovna infrastruktura im je potpuno prilagođena, a vozači ih obavezno propuštaju i poštuju u prometu.

Vidim da je u Irskoj puno jednostavnije raditi samo četiri sata dnevno, a da vam ništa ne nedostaje, da je puno lakše napredovati i dodatno se educirati ako želite, da je puno lakše dobiti zasluženu povišicu ili prijeći na bolje plaćeni posao, da se ovdje ne radi stotinu stvari odjednom, nego samo onaj posao za koji ste i zaposleni.

Iako i ovdje rastu cijene stambenih kvadrata, a zbog neprestanog priljeva ljudi nedostaje stanova i kuća u mnogim gradovima.

Sviđa mi se što ovdje ima jako puno second hand shopova koji pripadaju raznim organizacijama i udrugama koje se financiraju od prodaje onoga što im ljudi donesu.

Možeš nam malo prepričati kako su tamošnji mediji već uočili i promovirali jednu tvoju fotografiju?

Pa evo, to je primjer kako se samo treba usuditi. Nakon 20 godina otišla sam iz novinarstva i slobodna sam odabrati smjer kojim ću krenuti dalje graditi karijeru. Možda i nešto sasvim novo.

Ali, novinarstvo je zaista poziv i zavuče se duboko u tebe. Tako se nakon samo 15-ak dana od našeg dolaska dogodilo da sam osjetila nemir i izašla u grad sama, bez nekog konkretnog cilja.

Zaustavila sam se ispred zgrade Meath Croniclea, jedne regionalne novine i dogovorila sastanak s glavnim urednikom. Susreli smo se za tri dana i ugodno razgovarali, a rezultat toga je bila otvorena ponuda za suradnju.

Tjedan dana kasnije u Navanu je nešto baš ružno gorjelo, a nama se pruža lijepi pogled s prozora na grad i to je jednostavno moralo biti fotografirano. Novinar u meni je uskliknuo: "I da je netko od novinara tamo na terenu -  ti imaš fotku s visoka i iz daljine. Šalji!".

Napravila sam nekoliko fotografija tog gustog, crnog dima iznad Navana i samo poslala glavnom uredniku. On mi se zahvalio, i to je to. Nisam očekivala ništa osim možda jedne fotografije uz tekst njihovog novinara. Međutim, sutradan je samo moja fotka osvanula na naslovnici njihovog portala, hahaha!

Bilo je super. Baš lijepo iznenađenje. Nije to The Irish Times, ali je svakako dobar početak za stranu novinarku. 

Kakvi su ti sad planovi za nastavak ljeta i početak jeseni?

Još uvijek sam kod kuće, ali svakodnevno imam dosta obaveza. Stvari polako sjedaju na svoje mjesto, istražujem poslove, za neke i apliciram i čekam pozive, ali istovremeno me privlače i neke edukacije koje uskoro počinju, a koje mi mogu pomoći u napredovanju.

Moram, za kraj, napomenuti jedno lijepo iznenađenje koje smo doživjele nedavno u Navanu. Jednu večer su s kamionima dizalicama počeli ukrašavati grad žutim i zelenim zastavama i zastavicama. Nama Puležankama je to izmamilo veliki osmijeh na lica jer su to boje našeg grada!

Ispostavilo se da lokalni klubovi imaju žute i zelene boje kao i naš, a cijeli grad i mnoge privatne kuće bili su ukrašeni tim zastavicama u znak podrške svojim igračima.

Oni su, usput, dva vikenda za redom postali prvaci Irske u svojim kategorijama; i muški, i ženski tim. I cijeli okrug Meath je slavio s njima.

Baš fora slučajnost!