Ona je jedina prometna policajka motociklistica u Istri. Ovim se poslom bavi otkako je iz srednje škole otišla na Akademiju. Sakupila je osam godina iskustva, a tek joj je 28.
Kako izgleda jedan dan na cesti, u odori, što ne znamo o policijskom poslu i s kojim trenucima policajci moraju znati živjeti i kad završi radno vrijeme rekla nam je Anita Prgomet Buić.
"Osam godina radim u policiji, od toga dvije godine u temeljnoj, a šest godina u prometnoj. Upisala sam Policijsku akademiju jer mi je to oduvijek bio zanimljiv posao, nesvakidašnji, a nije bio ni uredski što mi se sviđalo. Uz to, tata mi je bio u policiji pa sam od malena gledala kako to funkcinira", rekla je Prgomet Buić.
ZADUŽITI OPREMU I PROVESTI TREĆINU DANA NA CESTI NOSI SVOJE RIZIKE
"Radni dan počinje tako što zadužimo svu potrebnu opremu u postaji, a obzirom da smo mi prometna postaja, najviše se bavimo kontrolom prometa, korištenja sigurnosnih pojasa, osiguranja prometnih nezgoda, regulacija prometa za vrijeme gužvi, sve u svemu posao je opširan", priznaje policajka.
Rizika u policijskom poslu ima više nego u nekim drugim zanimanjima i to je svakodnevnica. "Pokušavamo se ne previše obazirati na rizike, a uglavnom su to ozlijede, napadi na službene osobe i prometne nezgode obzirom da smo osam sati na cesti dovoljne su sekunde nepažnje", iskreno će Prgomet Buić.
Teški trenuci postoje u svakom poslu. Ipak kad govorimo o policijskoj službi, teški trenuci ne prestaju odlaskom kući. "Zasigurno su najteži trenuci prometne nesreće s poginulim osobama ili kad moramo obiteljima priopćiti da im je netko od najbližih poginuo. To su trenuci koje mi, nažalost, nosimo doma i s kojima se je dosta teško nositi".
Iako je psihološka pomoć policajcima i policajkama osigurana, kako kaže naša sugovornica ta se pomoć tek rijetko koristi, a svatko za sebe pokušava prevladati traume.
LIJEPIM TRENUCIMA PROTIV NEZAOBILAZNIH TRAUMA
Anita se baš kao i njene kolege najviše raduje malim stvarima koje puno znače. Lijepih trenutka u policijskoj službi ima mnogo, iako se o njima, kaže Anita priča puno manje.
"Iako građani to baš i ne vide, puno se pomaže. Pokušavamo se približiti djeci koja su jako sretna kad mogu ući u službeni auto ili sjesti na motor. Lijepo je osjećaj kad možemo pomoći starijim građanima, a tu su čak i one bizarne situacije kao što je pomoć za prelazak ceste ili utjeha i topla riječ. Zapravo, lijepih trenutaka ima puno više nego onih loših", sumirala je Prgomet Buić.
Iako biti policajac uopće nije novo zanimanje, do danas se nisu razotkrile sve predrasude ovog posla.
"Jako je puno predrasuda prema ovome poslu, a najviše prema prometnoj policiji jer represivno djelujemo na vozače. Ljudi ne vide da radimo to za njiihovo dobro i u cilju smanjenja prometnih nezgodi i što manje poginulih u prometu", kaže.
LJUDIMA JE JOŠ NEOBIČNO VIDJETI ŽENSKO ZA MOTOROM
Iako je jedina motociklistica policajka u Istarskoj županiji, Anita tvrdi da su u ovome poslu svi jednaki, a nada se da će uskoro dobiti i kolegicu.
Među kolegama, tvrdi Anita, ravnopravnost je sto posto, a sami građani se iznenade kad vide žensko za motorom. "Meni je to sasvim normalna situacija", smije se Anita i priznaje da je bilo trenutaka kad joj je zatrebala pomoć. Naime, službeni motori teže oko 270 kilograma, a ona sama nema ni 60.
"Nije to tako strašno, bavim se sportom pa mi je to normalno, ali ako zapnem u nekoj situaciji, ljudi odmah pomažu", smije se Anita Prgomet Buić, zasad jedina policajka motociklistica u Istri.
