Ariana i Antonio ljubavni su par koji ima zajednički cilj, a to je omogućiti divljim životinjama povratak onamo gdje pripadaju – u divljinu prirode gdje vladaju drugačija pravila, nama ljudima pomalo strana. Zato su oni ovdje da životinjama olakšaju taj prijelaz, a da ljude educiraju o tome kako se to čini.
„Ja sam u našu vezu ušla s dva psa, dvije slijepe mačke i velikom papigom. Antonio je živio u stanu i nije htio imati životinje dok za to ne bude imao uvjete. Tako smo se maknuli, kupili zemlju nedaleko Šišana, otvorili svoj OPG i onda je krenulo.“, govori nam Ariana.
A krenula je tada njihova avantura ili bolje rečeno misija o kojoj sam porazgovarala s ovim parom.
Koji je bio vaš prvi korak?
Uzeli smo najprije deset kokica pa smo u vrlo kratkom roku s njih deset došli na sto. Osim što, naravno, koristimo njihova jaja, one nam spašavaju masline. Počeprkaju sve što treba i rješavaju nas insekata. Tako da zahvaljujući njima imamo tristotinjak eko maslina. Nakon kokica, uzeli smo patke – indijske trkačice. Sad ih imamo petnaest.
Osim toga, sadimo jagode i nadamo se kako ćemo nasad uskoro širiti. Surađujemo s doktoricom veterine, Andreom Faggian. Ariana je njezina vanjska suradnica i volonterka. Bila je volonterka raznih udruga i imala kod sebe na skrbi mnoštvo životinja, a na koncu se odlučila na to da bude teta čuvalica divljim životinjama.
Ako se, recimo, uzmu zec ili srndać – za njih znam da ih je moguće pustiti kad ih se othrani i da neće ostati trajno kod nas. Počeli smo s othranjivanjem lastavica i drugih ptica, pa čak i ježeva.
Imate li kakav savjet za sve one koji pronađu divlje životinje?
Pa, ako nađete zeca ili srndaća, morate znati da je mama negdje blizu. Ljudi obično pomisle da je mama ubijena i uzmu mlade doma te tako učine najveću moguću grešku. Naime, tad treba mnogo dana i noći da se situacija vrati na početnu, a nije nikad sigurno hoće li to uopće biti moguće.
Srndać čak pet dana nakon što se okoti nema miris čime je zaštićen od ostalih predatora. Nalazi se u travi i mama ga povremeno dolazi hraniti. No, za svega nekoliko dana on ustaje i kreće s njom.
Problem je što ljudi kose travu i naiđu na njega ne znajući da će ga mama odbaciti ako na njemu osjeti ljudski miris. Najpametnije bi bilo samo podignuti ga s kakvom plahtom ili travom i prebaciti ga na obližnju lokaciju i mama će tad sigurno doći po njega. Kad takvu životinju ljudi uzmu doma i krenu othranjivati, učinili su nenadoknadivu štetu jer životinja koja će biti puštena othranjuje se posve drugačije od one koja će biti pripitomljena. To vrijedi i za ptice. Kad ih nađete, dignite ih na prvu granu i pustite.
Roditelji će ih naći i hraniti dalje. Dogodilo se to i nama, ali smo onda srndaće uzeli bez da ih diramo, napravili smo kartonsku mamu i sise od plastičnih boca i tako smo ih othranili bez da smo ih ikad taknuli. Jedino tako oni mogu zadržati svoju divlju ćud i biti pušteni onamo gdje pripadaju – u divljinu. Divlja životinja u čovjekovu domu može umrijeti od straha i stresa.
Nemojmo ni to zaboraviti. Dakle, diramo jedino životinju koja je ozlijeđena i za koju smo sigurni da se ne može pokrenuti bez naše intervencije.
Nedavno ste udomili dva srndaća shvativši da su već toliko pitomi da će morati ostati s vama. O čemu se radi?
Da. Jedan je bio kod jedne gospođe doma u sobi i postao je pitom kao psić. Problem je to što u Istri nemamo mjesto gdje bi se ljudi sustavno i organizirano educirali na ovu temu. Nekima uspije othraniti divlju životinju i, pogotovo ako imaju djecu, drago im je što u dvorištu imaju bambija ali u jednom trenutku to više neće biti bambi.
Narast će i morati biti pušten, a on se tada neće snaći. Ako se nekim čudom i snađe, prilazit će ljudima i ući u nečije dvorište ili šetati prometnicom i pitanje je što će se dogoditi.
Naša dva bambija su Ros i Ares. Rosa je pronašla jedna gospođa u svom masliniku u Vinkuranu prilikom košnje. Postoji opravdana sumnja da su mu čagljevi napali mamu tako da ga je gospođa spasila, ali onda i osam dana tetošila tako da je on sad posve pitom i ostat će trajno kod nas.
Ares je nađen na Marini Veruda. Našli su ga radnici zaglavljenog među kamenjem. Odveli su ga kod Andree Faggian, a potom je stigao kod nas. Sve se to dogodilo u roku nekoliko dana tako da su si sad najbolji prijatelji i vrlo su pitomi pa ostaju s nama i našim psima.
Nema smisla da ih namjerno krenemo plašiti da steknu strah od ljudi.
Čini mi se kako vam sve ovo o čemu govorite oduzima podosta vremena i novaca. Kako to uspijevate?
Pomažemo jedno drugom. Šalimo se…pa, snalazimo se kako možemo jer nam je žao odbiti slučajeve za koje nam dojave. Iako, i mi imamo limite. U suprotnom, morat ćemo zaista razmišljati o zoološkom vrtu. Bilo bi nam teško imati kod sebe životinje koje nemaju dovoljno prostora. Trenutno imamo ograđeno dovoljno veliko zemljište da sve životinje koje su kod nas mogu imati osjećaj slobode.
Problem su noći kada se moramo buditi po nekoliko puta i hraniti ih doslovce kao male bebe, ali to traje neko vrijeme – samo dok su tako mali.
Kako procijenite da je došao taj trenutak kada ih možete vratiti?
Prema razini njihove samostalnosti. Kad im nekoliko dana ne treba dohrana i kad posve sami traže i nalaze jelo i funkcioniraju u svemu bez naše pomoći. Tome prethodi i malo naše lukavosti jer im postavljamo hranu na različitim mjestima kako bi ih natjerali na razmišljanje i snalaženje.
Nepredvidljivost je također dio divljine kojoj pripadaju i u koju ih, u konačnici, želimo vratiti. Interakcija s nama mora biti svedena na minimum.
Loše je ako divlje životinje traže ljude radi hrane. Loše je to i za ljude i za životinje.
Gdje vidite budući razvoj ovog vašeg hobija i strasti?
Naš cilj je uzeti veće zemljište i napraviti prirodan park gdje bi životinje imale dovoljno prostora. Imali bi vanjsku ogradu samo da budu zaštićene od lovaca, ali ne bi bile zatvorene ili u kavezima. Bile bi slobodne i koegzistiralo bi više vrsta na istom mjestu.
Oni koji žele vidjeti životinje, nosili bi nam, primjerice, voće ili vodu, a ne bi kupovali ulaznice...To su sad samo ideje.
A mi im samo možemo poželjeti uspješnu realizaciju svih njihovih inovativnih ideja!
