Vijest nije da su zanatlije pobjegle iz starih jezgri, zatvorili radnje i okačili alat o klin, vijest je kad se netko ponaša totalno u suprotnosti s tim trendom.

A upravo to čini urar Zlatko Bakaj iz Valbandona – prije nekoliko mjeseci došao je u pustu Trgovačku ulicu u Vodnjanu, da bi otvorio urarsku radnju, u gradskom prostoru koji je dugi niz godina izvan upotrebe.

- Radim sve vrste ura, od samostojećih, zidnih, ručnih, mehaničkih, na baterije… sve! Osim toga popravljam i naočale, kad puknu varim ih srebrom, popravljam zlatni i srebrni nakit. Mi se trudimo, a što će ovdje i kako biti, vidjet ćemo, priča nam Zlatko u društvu supruge Jadranke. Zlatko je majstor i za stare antikne satove, jedan od posljednjih iz stare generacije majstora koji ih poznaje u dušu. Danas je majstora, koji se ne „boje“ starinskog mističnog mehanizma, zupčanika i opruga, sve manje i manje.

Ali zašto baš Vodnjan? Trgovačka je ulica već godinama sve pustija, rijetki je izlog koji nije oblijepljen starim novinama ili prašnjav.

I taj njen naziv odavno malo ima zajedničkog s pravim stanjem. Stara latinska poslovica Nomen est omen ovdje baš i ne vrijedi.

- Pokušali smo unajmiti prostor u Fažani, ali tamo nije bilo nekog izbora pa smo čuli da u Vodnjanu ima dosta praznih prostora. Išli smo na natječaj i dobili ga. A da li ćemo u poslu i uspjeti, to je drugo pitanje. Predugo je ova radnja bila zatvorena, ulica je mrtva, pitanje je hoće li gradska vlast uspjeti napraviti nešto da je oživi kao što je bila nekada. Kad bi bilo više trgovina i nama bi bilo lakše, onda bi ljudi dolazili iz više potreba. Premalo nas je da bi ljudi iz nekog razloga došli baš u Trgovačku. A i kako u ovom prostoru dugo nije bilo ničega, ljudi samo prođu, navikli su da ne obrate pažnju, priča nam Jadranka Bakaj.

Zlatko nam kaže da u Bosni ima urarsku radnju koja jako dobro radi i koju je nakon 37 godina prepustio sinu.

U Bosni se stari zanati još uvijek više cijene nego ovdje, satovi se nose pa im i dnevno kroz tamošnju radnju prođe najmanje 30-ak mušterija. Na jugu Istre drugačija je priča, rijetko tko uopće ima ručnu uru, svi žurimo i vrijeme mjerimo prema satu na mobitelu.

- Ma nije ni mobitel presudan nego su ljudi izgubili naviku nošenja sata. Ali neki još drže do toga, imaju po pet, šest dobrih satova pa ih nose i mijenjaju prema prilici i prema garderobi, zaključuje Zlatko.