„Dođi, Bruno!“, vikne Mile i zažviždi, a iz štale glasno zareve veliki lijepi tovar, protrči među hrastovima Boškarice do ograde gdje ga čeka Mile.

To je, dakle, taj magarac što svojim glasanjem uveseljava stanovnike Busolera i ostalih okolnih gradskih naselja, pruža im dojam idiličnog života na selu?

Bruno je glavna zvijezda terapijske farme Doma za odrasle Vila Maria u Puli. Itekako se ističe među kozama, psima, patkama, guskama, kokoškama… Ali, bez obzira na veličinu, svi su oni po naravi isti – miroljubivi, nježni i željni maženja na radost korisnika i zaposlenika Doma te posjetitelja.

Farma u Bosco Rizzi, zelenoj oazi mira usred grada, atrakcija je sama po sebi, a prekrasni tovar koji dotrči na poziv i namješta se za češkanje, kruna je cijelog doživljaja. Je li Bruno jedini magarac u gradu?

- Mislim da je jedini, zapravo sam i siguran u to. Kad se on glasa, ljudi se čude što je sad to. Svima je interesantno čuti tovara, priča nam Milovan Stojković, zvani Mile, koji nas s ravnateljicom Doma Vesnom Sperath vodi farmom.

Na popisu mnogih Miletovih zaduženja je briga o životinjama, povrtnjaku i raznim radionicama u sklopu radne terapije. Sa životinjama se, kaže nam, i on preporodio. A koliko je sve to vrijedno u smislu vraćanja prirodnog sklada među pulske kvartove, govori i činjenica da su redovni gosti Boškarice zečevi, srne, divlje svinje, i fazani.

- Stalno čujem tovara kako se javlja. Pogotovo ujutro, što mi je jako zanimljivo i lijepo. Da nema njega, pitanje je kad bih ga ikad više čuo. Vraća to našu generaciju i one starije u mladost kad smo tovara mogli vidjeti gotovo svugdje, ispričao nam je ljubitelj Brunove „pjesme“ Davor Komar, koji živi nedaleko od Vile Marije.

I korisnici Doma naprosto se vole družiti sa životinjama, nekome je to relaksirajuće, netko se prisjeća mlađih dana na selu. Ranije su često dolazile i mame s djecom, jer gdje bi inače u Puli djeca mogla vidjeti blago, ali im je zbog Covida pristup trenutno ograničen. Šteta, jer nedostaju posjetitelji i korisnicima i životinjama.

Bruno ima osam godina. Ravnateljica Vesna Sperath rekla nam je da je stigao kao mladi tovar iz kaznionice u Valturi. Velika je to i jaka životinja, pastuh u punoj snazi, ali tako umiljat i pun rigvarda, pažljiv, čak i prema strancima.

- Bruno je i dobar čuvar. Zaposlenici u noćnoj smjeni znaju da ako ga čuju noću da trebaju provjeriti okoliš, jer Bruno javlja i kad dolaze divlje svinje ili neki auto. On sve čujem, priča nam Mile koji je životinje nabavljao sa svih strana. Jedna se od guski toliko zbližila s tovarom da kad god on potrči, i ona leti i poskakuje uz njega.

Terapijska farma djeluje već dugo i ima djelotvorni učinak na korisnike. Oni imaju svoja zaduženja, čiste farmu, okopavaju ekološki povrtnjak, brinu o ribnjaku, zidaju suhozide… Radna terapija zamjenjuje im svu silu lijekova.

- U Domu ne smještamo osobe s Alzheimerovom bolesti, ali neki naši korisnici s vremenom obole od nje. Dio terapije je i vratiti im sjećanja iz mladosti, u čemu farma igra veliku ulogu. Cilj radne terapije za naše korisnike s mentalnim oboljenjima je da što duže budu u dobroj fazi i da ih što rjeđe smještamo na liječenje. Da se i u ovom okruženju osjećaju kao kod kuće. I rezultati su itekako vidljivi, kaže Vesna Sperath.

Pandemija Covida, koja je povukla za sobom ograničenja i strogi režim izlazaka i posjeta, zaprijetila je da će loše utjescati na korisnike Doma. No, zahvaljujući farmi i aktivnostima, ne samo da uspješno prevladavaju krizu, nego je i evidentno smanjenje doza lijekova.

- Životinje su im i velika pomoć u socijalizaciji. Neki ne funkcioniraju u grupama, ali vidjeli smo da dobro funkcioniraju u kontaktu sa životinjama i to je veliki napredak za sve nas, zaključuje Sperath. A Bruno sve rečeno potvrđuje glasnim njakanjem.