S voditeljem Odjela za psihijatriju Opće bolnice Pula razgovarali smo o tome, možemo li sada, više od godinu dana nakon proglašenja pandemije, donositi zaključke na koji se način ona odrazila na mentalno zdravlje ljudi te o brojnim implikacijama ove situacije na koju ljudski rod naprosto nije mogao biti spreman.

Kako se nositi s neizvjesnošću?

Teško jer ovome se ne nazire kraj. Ovo nije utakmica pa da znamo koliko će trajati s produžecima. Upitno je kada će i kako će završiti. Bili smo svjedoci da su neke zemlje, pa i Hrvatska, već bile proglasile kraj pandemije pa je ona sad na vrhuncu trećeg vala. Pitanje je hoćemo li ikada moći reći da je došao kraj ili ćemo naprosto morati živjeti ovako.

Koje promjene ste, ako jeste ikakve, uočili na Vašem odjelu?

Prije svega organizacijske jer smo se i mi morali prilagoditi novonastaloj situaciji. Svi pacijenti koji dođu moraju proći brze antigenske testove, što znači da jedan dio odjela mora biti konstantno pripravan za prihvat pacijenata koji su eventualno pozitivni ili su u fazi čekanja nalaza.

Primjećujemo da je ljudima sve teže izdržati pritisak. Razlozi su razni; gubitak posla, nemogućnost nošenja sa zahtjevima budućnosti, teško snalaženje u situaciji koja ograničava druženja, zabave i brojne socijalne sadržaje. To je uglavnom mlađa populacija ili osobe koje su i prije bile rizične, a sad naprosto postaju heteroagresivne ili autoagresivne.

Što ljudima najteže pada u ovim novonormalnim vremenima?

Agonija neznanja je najgora. Kad znamo početak i kraj nekog procesa, onda mi aktiviramo sve svoje resurse odnosno djelove ličnosti da preživimo i izdržimo. No, sada to ne znamo. Otuđenost nam također teško pada. Svi smo učili da su ljudi socijalna bića, a sada je i to dovedeno u pitanje. Muči nas i to što ne znamo što će biti s nama ako se razbolimo jer vidimo da ni oko toga nema pravila. Jako je teško osobama koje žive u domovima za starije i ne viđaju svoje najmilije.

Teško je i djeci koja ne mogu u škole i ne druže se s vršnjacima. To se odnosi i na adolescente i studente – svi su oni trenutno osuđeni na to da budu sami sa sobom, a to je jako loše za cijelu populaciju.

Možete li se malo osvrnuti na strah od obolijevanja nasuprot straha od cjepiva?

Kod nas u struci dileme nema. Cjepivo je temeljeno na znanosti. Naravno, u redu je da nas do neke granice bude strah od cjepiva pogotovo ako smo među onima koji mogu imati kakve kontraindikacije. Međutim, ne osuđujem nikoga.

Novo je cjepivo, nova je i bolest. Smatram da bi se građane trebalo puno bolje educirati i informirati te im pojasniti koje su dobrobiti i potencijalne nuspojave. U tom dijelu imamo svakako prostora za napredak. Evo, recimo u Izraelu su danas gotovo svi stanovnici procijepljeni, a imaju itekako ortodoksne zajednice koje su bile protiv cijepljenja i protiv mnogih drugih civilizacijskih tekovina. Dakle, moguće je i to postići. Recepti postoje i treba ih pronaći te prilagoditi našim uvjetima.

Kako doživljavate brojne teorije urote koje, vezano uz koronavirus, kolaju društvenim mrežama?

Mnogo je neprovjerenih informacija na društvenim mrežama. Ljudi kojima je teško najlakše prihvaćaju ono što im je blisko. Puno je primamljivije nešto što djeluje senzacionalistički. Da nam je netko prije nekoliko godina govorio o urotama poput puštanja virusa iz laboratorija vjerojatno bi struka rekla da je za hospitalizaciju jer ima paranoidne ideje. Sada, u ovo doba, to mnogi pričaju i sve je u redu. Kao društvo već godinama klizimo u područje dezinformiranosti što se sad pokazuje problematičnim.

Kakve reakcije u ljudima izazivaju evidentni dvostruki kriteriji u provođenju/neprovođenju odnosno pridržavanju/nepridržavanju mjera?

To je nešto što je jako loše, ali to je kritika našem društvu već godinama. Vidimo da za jednu skupinu važe neka pravila, a za drugu ne. Primjer kakvog smo imali s pogrebima je katastrofalan, to su uvrede zdravom razumu. Stavite se u poziciju nekoga tko je izgubio voljenu osobu s kojom se nije mogao dostojanstveno oprostiti, a onda vide da su drugi to mogli. Pa onda još vidi ljude na televiziji koji ga uvjeravaju da je to u redu.

Takve stvari u građanima izazivaju bijes i baš zbog toga neće poštivati mjere i još više podržavaju teorije urota i tako se vrtimo u krug. Svi svojim ponašanjem direktno ili indirektno doprinosimo atmosferi u društvu.

Mladima, primjerice, teško pada pridržavanje mjera. No, to je drugačije jer mladima je druženje srž postojanja, a to im je oduzeto. Normalno je da oni opasnosti doživljavaju drugačije od odraslih i da su skloniji rizičnom ponašanju. Samo što druženje dosad nije bilo rizično ponašanje, a sad, nažalost, jest. Opet, ako im sve zabranimo nema pozitive, nema alternative i tek onda nastaje problem.

Događa li nam se uistinu porast nasilja?

Prema svim statistikama, da. Uglavnom je riječ o obiteljskom nasilju. U porastu su i depresija i suicidalne misli.

Evidentno je da se nije pokazalo dobrim to što su ljudi toliko dugo zatvoreni doma. Nije dovoljno to samo konstatirati već treba nešto i poduzeti po tom pitanju.

No, trebat će nam protok vremena da donesemo sud o tome što se događalo. Za neke mentalne bolesti treba vremena da bi se razvile. Svi smo trenutno fokusirani na Covid pa se događa i to da ljudi koji imaju nekakve smetnje drugog tipa ne potraže pomoć jer se boje zaraze.

Kakve će dugoročne posljedice ostaviti na društvo atmosfera u kojoj živimo?

Navikli smo se već. Ljudi su jako prilagodljivi na nove situacije, to nam je u prirodi. Sigurno je da će u budućnosti biti raznih procedura koje smo nekad gledali u filmovima; poput testova na ulazu na koncert ili utakmicu. U našoj kulturi bilo je uobičajeno rukovati se, a izvjesno je da bi taj običaj mogao nestati. Moj osobni dojam je da nikad nema povratka na staro jer naprosto protokom vremena mi više nismo oni stari. Godinu dana od proglašenja pandemije, više nismo oni stari kakvi smo bili tada.

Imate li kakav savjet za naše čitatelje koji osjećaju da imaju problem?

Svi bi trebali prvo razgovarati s obitelji ili s prijateljima. Nakon toga i s liječnicima obiteljske medicine, a potom i s nekime tko se bavi mentalnim zdravljem u bolnici ili van nje.

Djeca, naravno, uvijek moraju imati povjerenja u svoje nastavnike i profesore. Mi kao odjel surađujemo jako dobro sa školama, domovima i liječnicima, a svi mogu doći i kod nas direktno.