4. listopada 1983. započeo je put koji je nakon 37 godina, 16. siječnja 2021. doveden do svog kraja.

Nakon 37 godina za katedrom učionica u rovinjskoj srednjoj školi, od ŠCUO Rovinj do Srednje škole Zvane Črnje, kako su se u vremenu mijenjali nazivi, profesor geografije Željko Balog prelazi u novo razdoblje života, ono umirovljeničko.

"Kada sam pokušao načiniti nekakav rezime pa sam brojao generacije, 37 generacija, to je bilo negdje oko 3.200 učenica i učenika koji su se družili sa mnom duže ili kraće vrijeme." rekao je gostujući u jutarnjem programu Rovinj FM-a.

"U svibnju 1983, kada sam kao apsolvent, odnosno ne apsolvent, nego student četvrte godine, mjesec dana radio u istarskom klubu na šanku (što se može shvatiti trojako) došla je jedna grupa učenika iz Rovinja sa nekim profesorima, mojim bivšim profesoricama (i budućim kolegicama), i onda me jedna pitala 'Balog, šta radiš ovdje?'. Ja kažem 'Pa eto, radim na šanku.' A kaže ona 'Ne, ne mislim tu sada trenutno, nego što radiš u Zagrebu?' kažem 'Studiram geografiju.' A ona će na to 'Odlično. Daj prođi do škole kad dođeš u Rovinj.'" prisjetio se kraja svojih studentskih dana za koje tada nije ni znao da su stvarno na kraju.

Njegov prethodnik, profesor Smoljo, je otišao u mirovinu i škola se tad neko vrijeme mučila pronalazeći zamjene, bilo ih kroz vrijeme 4 ili 5, koje su na kratko preuzimale nastavu.

"I tako sam odmah u listopadu 1983. uletio u vatru." smije se Balog "Nisu mi dali priliku da izguram još godinu dana u Zagrebu kao apsolvent, da na miru napravim diplomski.", dodaje uz osmijeh.

"Kakvi su mi bili ti prvi dani u novoj ulozi? Sad, ne treba uopćavati, kao i u svakom  poslu i u odnosima s ljudima, imaš onih kojima 'ležiš' malo više, onih kojima 'ležiš' malo manje, ali nekakav korektan odnos smo izgradili, obzirom na to da smo generacijski bili relativno bliski, tu je bilo 4-5 godina razlike u godištima između učenika i mene (s nekim učenicima i manje) i dalo se prilagoditi.

Što se tiče samog nastavnog procesa morao sam krenuti ispočetka. Jer drugo su znanja koja stječeš na faksu i metodika, nekakva didaktika i tako dalje, to sve lijepo zvuči onako na papiru, crno bijelo.

Postojao je jedan udžbenik iz geografije pa onda nema nikakve konkurencije,drugog izbora, tako da sam prve dvije godine naučio ono što treba raditi, a onda sam otišao na odsluženje vojnog roka u onu državu koja se zvala Jugoslavija, kojoj mnogi danas izbegavaju spomenuti ime.

Meni nije jasno zbog čega, pogotovo jer sam lijepe trenutke života doživio tamo između ostalog, a i tih početnih 6-7 godina radnog staža u okolnostima koje su bile malo drugačije i što se tiče odnosa nastavnika i učenika i što se tiče samih učenika. Postojao je nekakav red, rad i disciplina. Odgovornost ponad svega."

Nakon povratka iz vojske nastavio je s radom, praktički bez prekida. "Zdravlje me dobro poslužilo", kaže, "jednom sam završio na bolovanju, djeca su iz vrtića donijela vodene kozice, a ja ih nisam bio prebolio. Rekli su mi da to u mojim, tada Isusovim kriznim godinama, može biti opasno, čak i letalno, ali sve je prošlo dobro i eto me tu."

"Jedan nastavnik iz osnovne škole, njegov stil i sam predmet privukli su me zapravo ovom poslu, iako su moji roditelji imali neke druge planove za mene, a ja sam imao pak neke druge planove za sebe koji su mi se izjalovili, jer sam htio studirati engleski i talijanski.

Engleski nisam prošao, talijanski jesam pa su mi rekli 'Upiši ruski.' ... a kako je to onda bilo, mi smo bili nekako 'ispred' tog socijalističkog bloka, tako da to nisam htio. I ostala je opcija geografije i povijesti, što sam ja ustvari i želio upravo zahvaljujući tome profesoru.

Povijest sam ostavio na drugoj godini jer je bilo nekakvih kolizija u svemu tome, ovi sa filozofskog su bili dosta, recimo 'ažurni' što se toga tiče pa sam onda ipak otišao linijom manjeg otpora i završio jednopredmetnu geografiju.

Bi li ponovo odabrao ovaj posao kad bih se mogao vratiti u prošlost? Bi.

37 godina rada sa djecom, to je jedna posebna stvarnost. Nije stvar samo predmeta, znanstvenog znanja."

Puno je sjećanja i na one, formalno vannastavne aktivnosti. 

"Kada su mi maturanti odlazili tražio sam da svatko napiše nekakvu svoju percepciju, neki dojam te četiri godine koje smo proveli zajedno. To je bilo oko 270, ne oko nego točno 274 sata druženja, za neke prisilnog, a za neke dobrovoljnog, nekada je bilo zadovoljstvo, nekada nije, nekima je odgovarao taj nekakav vanučiončni rad, nekima je bilo teško. Sjećam se da mi jedan učenik napisao  da zgrade ne čine školu, ustanovu, bez obzira kakve su one arhitektonski, nego da to čine ljudi i to ne samo nastavnici nego i učenici odnosno kolektiv."

Mnogi se sjećaju i nezaboravnih izleta sa profesorom Balogom, kojem su u prvim godinama malo olakšavali posao jer je kao jedini profesor geografije imao jako popunjenu satnicu, ali je onda ipak više generacija kao razrednik otpratio od prvog do završnog razreda."

Sada se stvari mijenjaju, mirovina, drugačiji ritam. "Ima nekih repova koji se vuku unazad i desetljeća čak, i što kaže jedan moj prijatelj 'Odgođeno nije riješeno.' pa je sada to što sam odgađao u ovim prethodnim vremenima došlo pomalo na red.

Jako puno toga je ono moje osobno nekakvo zadovoljstvo sa tim poslovima, poslićima, značajnim i malo manje značajnim (ili što kaže moja supruga potpuno beznačajnima) koji meni pričinjavaju jako veliko zadovoljstvo pa ću se sad, jedno pet do deset godina zabavljati time." uz smijeh je rekao profesor Balog.