Coronavirus, lockdown, online nastava ... pojmovi su to koji su u posljednjih godinu dana uveliko definirali život djece i mnogih odraslih. „Situacija je sve samo ne “normalna““ rekla je u gostovanju u emisiji Radio ordinacija Rovinj FM-a psihologinja u rovinjskoj osnovnoj školi Vladimira Nazora, Marija Gliha Družetić. „Prošle godine se život djece i odraslih u nekoliko dana promijenio naglavačke. Što s tiče prelaska na onlinenastavu, on se dogodio doslovno preko noći. Svi smo, i učitelji i roditelji i djeca, bačeni u vatru i nismo znali ni kako će to izgledati i koliko će to trajati i to je djelovalo jako stresno. Došlo je i do promjena u životu djece, nije više bilo druženja s vršnjacima, sportskih aktivnosti, ... i sve je to ostavilo traga na djeci i izazvalo stres.“

Došlo je ljeto i relaksiranje mjera, malo su se stvari opustile iako ne i normalizirale, a onda je jesen počela nešto bolje, škola je ipak bila uživo, a sada smo ponovo u skoro pa lockdown fazi.

Tehnički i organizacijski smo se ipak dosta dobro snašli, prvenstveno djeca, ali i učitelji. No situacija i dalje nije normalna i moramo voditi brigu da posljedice na djecu ne ostanu trajne.

„Kod stresnih i traumatskih događaja, a Covid-19 i naročito recentni potresi to sigurno jesu, i kod odraslih i kod djece reakcije se javljaju u četiri područja. Emocionalnom, misaonom, tjelesnom planu i promjena u ponašanju.

Na emocionalnom planu često se javljaju briga, strah, ljutnja, tuga, bespomoćnost, nervoza.  Na misaonom planu događa nam se da smo rastreseni, zaboravljivi, zbrkanih misli, pesimizam. Na tjelesnom planu pojavljuju se gubitak apetita ili pak povećanje apetita, nesanica je vrlo česta manifestacija,  glavobolje, umor. Ponašanje nam se također mijenja, brže planemo, često mijenjamo raspoloženje, ... Ono što je izuzetno bitno naglasiti je da je sve to normalno, normalno u nenormalnim okolnostima. Ne treba nas zabrinjavati ako se tako osjećamo u trenutku dok traje kriza.“

Djeci je jako važan red, rutina, strukturirano korištenje vremena i aktivnosti. Važno je i da budemo strpljiviji prema njima, pružamo im podršku, da ih potičemo na aktivnosti koje ih vesele, na igru. A najbitnije je razgovarati s njima, pitati ih kako se osjećaju, ne praviti se kao da se ništa nije dogodilo.

Kad jednog dana ova kriza prođe, kroz neko vrijeme, par mjeseci, nestat će i ove posljedice krize na prije spomenutim područjima. Ako se pak nastave, tek je to zapravo znak da je potrebno potražit stručnu pomoć, razgovarati sa psihologom i savjetovati se oko rješavanja tog problema.