Uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, razgovarali smo s Jadrankom Černjul, koordinatoricom Sigurne kuće Istra. Zanimalo nas je u kojoj se mjeri koronakriza odrazila na problematiku nasilja nad ženama.

Kakva je sada situacija u Sigurnoj kući Istra u odnosu na proljeće kada je započela epidemija?

Na proljeće, dok su sva ostala skloništa u Hrvatskoj imala povećani broj poziva i mi smo se bojali da će žene za vrijeme lockdowna biti izložene povećanom zlostavljanju od strane partnera, no mi u Istri to nismo osjetili.

Sve je bilo uobičajeno i redovito. U razgovoru s djelatnicima Policijske postaje Pula, također je rečeno kako nisu imali više prijava no inače.

Međutim, čini se kako je loša sezona učinila svoje. Nakon što smo ušli u jesenji period odnosno drugi val epidemije u Hrvatskoj, moram reći da imamo više upita za smještaj i više poziva za dolazak u savjetovalište. Sad su nam trenutno skloništa puna i evidentno je da se nešto događa. Ima nasilja, ali ima i jako puno žena koje nam se javljaju zato što su izložene nasilju ekonomske naravi.

Vlada besparica, žene se teško zapošljavaju, a još teže plaćaju stanarinu. Stanarine su skupe, a ako je žena samohrana majka i ne može naći posao –što da ona radi? Nažalost, mi smo mnogo takvih žena morali odbiti jer mi nismo ustanova za beskućnike nego žene žrtve nasilja.

Što onda činite? Upućujete li ih na Crveni križ?

Upravo tako, no i prihvatilišta su limitirana kapacitetima, a posebno kada su žene u pitanju.

Mislim da je u Puli dostupno tek nekoliko ležajeva za žene u Prihvatilištu za beskućnike.

Međutim, imamo dosta poziva i od žena koje su psihički bolesne, a to su slučajevi koji nisu za nas već za nekakvu ustanovu, a jako dobro znamo kako stojimo s ustanovama koje bi se mogle brinuti o takvim osobama. I to je veliki problem ovog društva. Ti ljudi nemaju gdje, a obitelji im, iz kojekakvih razloga, nisu podrška.

Na koji način ipak možete pomoći ženama za koje procijenite da su slučaj za Sigurnu kuću?

Za žene koje su smještene kod nas, mi uvijek napravimo plan i strategiju izlaska. Prvi cilj je uvijek smjestiti djecu u vrtiće i tu imamo veliku pomoć lokalne samouprave. Drugi je cilj zaposliti žene. To u sezoni i nije toliki problem, mada sezonski poslovi u turizmu nisu adekvatni za ženu kojoj nema tko čuvati dijete.

Kad žena nekako i stane na noge, ni tada ona sa svojom plaćom ne može plaćati stanarinu, vrtić, školu, odjeću i obuću, a kamo li nekakve male sitnice radosti za svoju djecu. Svakoj ženi koja od nas odlazi u samostalni život prijeti siromaštvo. Plaće su nam male. To je ogroman problem.

Da su plaće barem veće i da imamo mogućnost ženama pružiti socijalni stan, da im se do neke dobi djeteta omogući rad u jednoj smjeni... Ali, naravno, poslodavci gledaju svoj profit i sad su još dodatno opterećeni koronom.

Stoga se radujem cjepivu i zahvalna sam što živimo u županiji gdje možemo barem u turizmu nešto zaraditi i nadam se da dolazi bolja budućnost za naše žene.

Ima mnogo onih koje u jednom trenutku spakiraju stvari i odu živjeti van Hrvatske zajedno s djecom jer su shvatile da ovdje ne mogu živjeti već preživljavati.

Rade po cijele dane, a djecu ni ne vide. To nije život.

Gdje su očevi u toj priči?

Očevi u većini slučajeva ni ne plaćaju alimentaciju. Barem što se tiče naših slučajeva. Ne želim generalizirati, ali moram to naglasiti.

A i ako plaćaju nekakvih 700 kuna mjesečno, što da žena s tim radi? To nije ni za pelene.