Vodimo vas na Novi Zeland. Umjesto 30 sati aviona dobivate ekspresnu turu radi koje ne morate napuštati mjesto na kojem upravo jeste. Naime, nedavno se je s Novog Zelanda vratila Rovinjka Mirjana Kmačić Pellizzer koja je do sada trčala, među ostalim, i ulicama New Yorka, Kinom, Čileom, Antarktikom, Saharom, Libijom, Egiptom i nizom drugih zemalja svih kontinenata.
Tamo je, već po običaju otišla na zanimljivu utrku koja je, kako i sama kaže, bila najteža u njenoj trkačkoj karijeri. Ako tako kaže, onda znajte da ruta stvarno bila teška jer iza Mirjane se krije višegodišnje iskustvo trčanja po raznoraznim djelovima svijeta, u svako doba dana i noći.
"Oduvijek sam htjela istraživati daleke zemlje i onda se je pružila prilika za ekstremnu utrku na 250 kilometara u pet dana, Racing The Planet na Novom Zelandu", rekla je Mirjana.
Na ovakvim je utrkama već imala prilike sudjelovati, posljednji put prije tri godine kada je to trebala biti posljednja iako, sada vidimo, tako nije bilo. "Novi Zeland i humanitarni cilj su me naveli da se opet u to upustim", rekla je Mirjana koja je svoju trkačku karijeru započela nakon smrti oca, kada je imala 42 godine.
"Put je bio dugačak, a Novi Zeland je predivan iako posljednjih godina stalno imam onaj- ali", rekla je. "Da bi otkrio prirodne ljepote ne treba ići do Novog Zelanda jer ih imamo ovdje u Hrvatskoj, zaista se naša zemlja može usporediti s bilo kojom drugom po tom pitanju".
Ipak, u zemlji gdje na jednog čovjeka dolazi čak devet ovaca, najviše su joj se svidjele prirodne ljepote i ljudi koji su za razliku od Europljana puno opušteniji. "Mi smo opterećeni, a oni kad da su u većoj vezi sa prirodom i manje sa politikom i televizijom", rekla je Mirjana.
Za utrku se nije pripremala i unatoč tom saznanju i činjenici o dugotrajnom letu i vremenskoj razlici, priznaje da je to njezina najteža utrka ikada. "Utrka je bila opasna i ekstremna, a puno je sudionika odustalo već prvoga dana dok sam se ja vodila humanitarnim ciljem misleći: ako odustanem od utrke, kako je onim majkama koje odustanu od borbe za svoju djecu?", rekla je Mirjana Kmačić Pellizzer koja je već nekoliko godina uključena u projekt Donne in Rosa. Riječ je o grupi šest žena koje trče za djecu oboljele od leukemije.
U dvjesto kilometara utrke bilo je 40 tisuća metara uspona, isto toliko nizbrdo, stijena, rijeka, blata, vrućina, hladnoće i kiša što je utrku dodatno otežavalo. "Trčala su se četiri maratona po nešto više od 40 kilometara, jedan dan 80 kilometara, a posljednji dan svi zajedno 15 kilometra. Bilo nas je preko 200 na startu, a završilo nas je 106", otkrila je. Utrka je bila na vrijeme, a tko ga nije ispoštovao, bio je kvalificiran.
Jedna je odluka 'pala' na cilju, a to je ona da ubuduće neće trčati ekstremne utrke već samo one iz gušta, u humanitarne svrhe i bez takmičenja. A takvih u njenom životu već ima.
Mirjana je i dugogodišnja predsjednica rovinjskog Društva osoba s invaliditetom pa je i tamo naučila da neuspjeh ne postoji što je zanimljiva i motivirajuća životna poruka. Za Mirjanu, naime, neuspjeh ne postoji, bitno je probati, napraviti prvi korak što je i sažeto u motu društva: 1+1= milijun koraka
Upravo je te riječi dobro imati na pameti kada ste demotivirani.
Rastanak s Novim Zelandom odvio se u mračnom ozračju zbog tamošnjeg atentata koji se je zbio, no unatoč tome Mirjana je odlučna u namjeri da ovu zemlju posjeti ponovno. Ovoga puta biti će to u društvu supruga i čisto turistički jer razloga za to ima više nego dovoljno.
