Otvorenje izložbe fotografija autora Krune Sudeca "Tišina i nada" održati će se u subotu, 2. studenog s početkom u 18 sati u Photo art gallery "Batana" na Trgu brodogradilišta u Rovinju.

Kruno Sudec je po zvanju fotograf i diplomirani novinar. Zaposlen je kao arhivist u Državnom arhivu u Varaždinu, gdje vodi Odjel za dokumentacijsko-informacijske poslove i digitalizira arhivsko gradivo.

Kao urednik fotografije pripremio je brojne kataloge, knjige i likovno koncipirao stručne i dokumentarne izložbe drugih autora. 

Koautor je dvaju fotomonografija − Milengrad, zagonetna utvrda (2011.) i Konjšćina, stari grad (2013.). Objavljivao je fotografije u novinama i časopisima. 

Važnije samostalne izložbe su mu: Vodena zrcala predstavljena u zagrebačkoj Galeriji Matice hrvatske, Gradskom muzeju u Varaždinu i Centru za kulturu u Čakovcu (2002. i 2003.), Milengrad, zagonetna utvrda, DAVŽ Varaždin (2011.) i Instant burgovi, DAVŽ Varaždin (2019.). 

Sudjelovao je na skupnim izložbama u Rovinju, Osijeku, Kukljici, Zadru, Mariboru i Varaždinu. 

Proteklih godina uglavnom radi sa instant materijalima (Impossible project, Polaroid, Instax). Redovni je član CVU Batana u Rovinju. 

Darko Milošić o fotografijama u ovoj mapi 

"Premda bi se o svakoj mogao napisati zasebni esej – bilo bi najbolje šutjeti, i ni jedne riječi napisati.

Pred njima bi najmudrije bilo stajati u potpunoj tišini, i dopustiti im da iz nas neprimjetno istisnu buku kojom smo ispunjeni već toliko dugo da je nismo zapravo više ni svjesni: izloženi smo joj i izlažemo joj se svakodnevno do te mjere da ćemo sasvim izvjesno, pokušamo li – usudimo li se – uistinu na trenutak osluhnuti tišinu kojom emaniraju i na koju pozivaju, osjetiti nelagodu pa moguće i želju da pobjegnemo, jer slutimo: u tišini se kriju ona prava pitanja, i bojimo se čuti ih.

Navikli na zvučne ugrize i kakofoniju glasova oko sebe i u sebi, kakofoniju kojoj i sami pridonosimo jer smo zaboravili što znači znati kada, kome, što i zašto trebamo govoriti, šutnja i tišina postale su nam tuđima.

Pa ipak, dok promatramo ove radove, ćutimo nekim čulom duha da u njima ima nešto upravo ljekovito, nešto čega smo nasušno potrebiti, ćutimo da je fotograf uspio materijalizirati one rijetke momente kad odjednom, kao kroz neki procjep u dimenzijama, do nas dopre tračak i dašak sakralnog, odbljesak transcendentnog, šapat onostranog.

Ovladamo li stoga nestrpljivošću i ostanemo li dovoljno dugo pred bilo kojom od ovih slika, damo li im da one gledaju nas, osluhnemo li ih, evocirat će u nama nešto davno zatomljeno i zaboravljeno, sjetit će nas nečega što smo nekoć znali, počet ćemo disati sporijim ritmom i, s tihom radošću, osjetiti kako nas blago prožima mir. I nada."