Pulski književnik Elvir Tominić objavio je svoj novi roman: Magdalena. 

Glavni junak romana je okorjeli skupljač ploča čiji se dani uglavnom ostvaruju kroz minuciozno preslušavanje velike kolekcije raznoraznih alternativnih bendova, a sama struktura romana bazirana je na principu gramofonske ploče; knjiga ima dva dijela koji se zovu A strana i B strana, a svaka od tih dviju cjelina podijeljena je u pet poglavlja koja metaforički predstavljaju pet pjesama koliko je uobičajeno na svakoj strani LP-ja. Poglavlja (odnosno pjesme) su naslovljena po omiljenim grupama glavnog lika i nose naslove Mazzy Star, House of Love, My Bloody Valentine, Daughter…

Tominić se i u ovom romanu bavi svojom prepoznatljivom tematikom - obožavanjem žene pa je tako glavna junakinja Magdalena svojom ljepotom stavljena uz bok svim dosadašnjim junakinjama iz prošlih romana: ljepotici s plaže u Kronici obožavanja, vrckavoj susjedi koja u bikiniju kosi travu u Crnom pastuhu, novoj stanarki nebodera u Priči o Edipu i nikad prežaljenoj fakultetskoj ljubavi u Licu.

NEMA POLITIKE I PORNOGRAFIJE

S druge pak strane, u glavnom ženskom liku (femme fatale) dade se jasno iščitati kako je predložak za nju (kao i za sve prethodne junakinje) uvijek jedna te ista osoba: autorova muza o kojoj on piše i svoj peti roman.

U Magdaleni je autor djelomično „otupio“ svoju oštricu, odnosno njegov stil je manje direktan pa roman više prikazuje „žensku“ stranu pisca (što god to značilo) i roman je samim time mekši i čitljiviji od prijašnjih piščevih tekstova. Tomu je, zasigurno, pridonijelo i to što u romanu nema politike, pornografije, ni poznatih (i stvarnih) pulskih likova pa autor iz sfere hard cora prelazi u soft core.

Stil kojim Tominić piše i dalje je psihološki realizam, ali kroz njegove rečenice mogu se osjetiti i natruhe romantizma kao i reminiscencije na razdoblje srednjevjekovnih trubadurskih pjesnika što u današnjem brzom i tehnološkom vremenu djeluje pomalo nezgrapno i anakrono, čega je autor savršeno svjestan.

Korice romana napravio je Miloš Radivojević (autorov stalni suradnik), a na naslovnici se nalazi stara fotografija na kojoj mladi glazbenik svira svojoj djevi pod okriljem mjeseca. Fotografija bi zapravo vrlo plastično simbolizirala sveukupno piščevo stvaralaštva koje je se uvijek može svesti na fanatično i bezrezervno obožavanje  ženske ljepote i (trubadurski) naklon pred ženskim skutima.

I, na kraju krajeva, kao da su svi piščevi romani uvijek jedno te isto variranje teme divljenja nepoznatoj ljepotici s plaže, kao da Tominić namjerno uvijek iznova improvizira na temu svog prvog romana - Kronike obožavanja.