Preč. Željko Zec, svećenik Porečke i Pulske biskupije, ravnatelj dijecezanskog Caritasa te župnik Župe sv. Juraj na Starom Pazinu i Župe sv. Lucije, svečanim je misnim slavljem, 1. rujna, u župnoj crkvi sv. Mihovila u Žminju, svojoj rodnoj župi, zahvalio Bogu za 50 godina svećeništva. Zlatna misa bila točno na 50. obljetnicu mlade mise koju je u toj crkvi slavio 1. rujna 1974. godine.
U ime župe Krista Spasitelja u Puli gdje je svečar proveo 26 godina na početku svoje službe kao prvi župnik novoosnovane župe, koju je doslovno, ulažući bezrezervno sve svoje snage, gradio materijalno, doslovno fizički zidajući, ali i duhovno i ljudski u svakom pogledu, prigodne riječi čestitanja izrekao je Marino Roce.
U ime labinskih župa, gdje je svečar obnašao službu župnika 11 godina, te za sobom ostavio prekrasno uređen pastoralni centar Miroslav Bulešić, čestitku je izrazio Ante Augustinović.
Misu su veličanstvenim pjevanjem glazbeno uzveličali članovi Župnog zbora sv. Mihovila, jednog od ponajboljih župnih zborova u Istri.
Na kraju se je završnim zahvalama obratio sam preč. Zec. Prvo je za svoj život zahvalio Bogu, „što mi je dao život, što me je kroz život pratio, vijek sam bio praćen kroz život, ikad se nisam osjetio da sam sâm, bespomoćan, očajan. To ne, nikada. I zato Mu hvala.
I blagoslovio je sav moj rad, ali nije blagoslovio rad samo meni osobno. Mi dobro znamo da nema svećenika bez naroda, ako ima naroda, onda ima i svećenika. Isus je došao od naroda. Apostole je radi toga poslao u svijet. I mi smo u produžetku, radi naroda. Svima hvala koji su me kroz život pratili”, naglasio je preč. Zec.
Prisjetio se potom svoga djetinjstva, odrastanja bez oca koji je poginuo kada su on i sestre bili jako mali. Stoga je zahvalio pokojnoj majci koja ih je, naglasio je, “jer je bila ispravno formirana, kako kaže Sveto Pismo, u strahu Gospodnjem, unatoč poteškoćama hrabro vodila kroz život”. Prisjetio se života u obitelji zdravih kršćanskih principa, u kojoj se je poštivala nedjelja, molila krunica, odlazilo se na misu, ali se preko tjedna uvijek, neprestano i neumorno radilo, to ga obilježilo za cijeli život.
Zahvalio je svim ljudima u svim župama gdje je djelovao, “jer sve što smo napravili, napravili smo zajednički”. No, uz materijalno zidanje naglasio je važnost zajedništva, razgovora i povezivanja što je proizlazilo iz suradnje. “Kad sam bio mlađi, onda sam i pomogao ljudima, pogotovo u Puli kad su oni gradili, pa su oni vraćali. I to je tako jedan splet okolnosti gdje se stvorilo zajedništvo koje nije samo u materijalnom dijelu, nego je, dakako, obogaćivanje svih nas.”
U kontekstu bogatstva duhovnim zvanjima u žminjskoj župi prisjetio se pokojnog žminjskog župnika Marcela Krebela, izuzetnog svećenika koji je mlade znao oduševiti za duhovno zvanje, i koji mu je na mladoj misi rekao “Ulaziš u svećeništvo kao trinaesti svećenik župe Žminj i 96 učesnik našeg prezbiterija.” Kao prirodni slijed poželio je, dakako, da se u Žminju uskoro ponovno slave mlade mise.
Preč. Zec rođen je u selu Matkići, nedaleko Žminja 11. listopada 1949. godine. Za svećenika je zaređen 25. srpnja 1974. Mladu misu slavio je u Žminju 1. rujna 1974. godine. Prva služba bila mu je u župni vikar u Rovinju, a iste godine je premješten u Pulu gdje je na Velom Vrhu biskup Dragutin Nežić odlučio osnovati novu Župu Krista Spasitelja.
Povremeno je excurrendo upravlja Župom Štinjan te dvije godine i Župom Sveti Josip u Puli. Jubilarne 2000. godine premješten je u Labin gdje ostaje 11 godina, a nakon 2 godine u Poreču, biva premješten na Stari Pazin gdje je dočekao svoju zlatnu misu. Oduvijek s izraženim osjećajem za poteškoće potrebitih, godine 2007. biva imenovan ravnateljem Caritasa Porečke i Pulske biskupije.
Caritas pod njegovim vodstvom doživljava procvat, nastavljaju se redoviti projekti, ali i započinju mnogi novi, poput Kuće Milosrđa u Majmajoli, za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Preč. Zec, kao pravi neumorni radnik na njivi Gospodnjoj, u svim župama gdje je bio, od Rovinja, posebno Pule, pa potom Labina i Poreča, sve sada do Starog Pazina, svugdje je gradio, ne samo snažne župne zajednice, u kojima je neupitno ostavio neizbrisiv trag svoje predanosti župi i blizine župljanima, kroz brojne projekte u koje su se ljudi radosno uključivali, već je, a to je bitno napomenuti, svojim marljivim fizičkim radom bio pokretač radova obnove i izgradnje sakralnih i župnih prostora.
Proširena crkva, župni stani i dječji vrtić na Velom Vrhu u Puli njegova su zasluga, neumorno je zidao i oko sebe okupljao vrijedne župljane, ali i mnoge ljude dobre volje koji su često pomagali motivirani njegovom karizmom. Možemo slobodno reći da su ljudi gradili radosno u zajedništvu, predvođeni župnikom koji im je razvio svijest da to rade za opće dobro i Bogu na slavu.
U Labinu, u zgradi župnoga stana uredio je Pastoralni centar Miroslav Bulešić, providonosno i prije beatifikacije, na Starom Pazinu je posvema obnovio župnu kuću i okoliš crkve, i sve je to uređeno s jednom velikom dozom estetike i profinjenosti, a u skladu sa specifičnim karakteristikama graditeljstva ovoga podneblja.
Srdačnost i vedrina u ophođenju s ljudima, srčanost u svemu što je nakanio postići, otvorenost prema svima, empatija prema potrebitima, blizina ljudima, velika marljivost čak i u fizičkom radu, volja za učenjem novih saznanja i vještina, britak i bistar um, neumorno davanje sebe bez zadrške za ostvarenje potrebnoga za zajednicu i opće dobro, posvemašnja briga i mar za ljude u povjerenim mu župama, a sve to obasjano jednostavnošću, neposrednošću i iskrenim pristupom čini da ga ljudi vole u svim sredinama gdje je djelovao, i gdje je sve činio Bogu na slavu i ljudima na dobrobit; a ono što ljudi osjete na prvu je upravo njegova – autentičnost.
