Njegovateljica Sonja Sinožić iz Višnjana već 15 godina radi u Domu za starije i nemoćne u Poreču, točnije u Poludnevnom boravku, poznatijem kao “vrtiću” za starije.

Oni ovdje, naime, dođu ujutro organiziranim prijevozom, doručkuju, druže se, vježbaju, pjevaju i uživaju u drugim aktivnostima pa u popodnevnim satima idu natrag svojim domovima, baš kao u vrtiću.

Iako vole i cijene sve njegovateljice i medicinske sestre koje tamo rade, najviše vremena provedu sa Sonjom, koja obožava svoj posao.

“Počela sam se baviti ovim poslom nekako slučajno. Bila sam u Italiji s jednom obitelji i pomagala starijima, a kada se ovdje otvarao dom, otvorio se i tečaj za njegovateljicu koji se održavao vikendom. Završila sam teoriju, ali praksu nisam mogla jer sam ostala trudna”, priča nam simpatična Sonja.

Nakon što je Dom za starije i nemoćne proslavio svoj prvi rođendan, praksu je Sonja odradila na odjelu za stalni smještaj korisnika i zaposlila se ovdje, u Poreču.

“Posao je jako lijep i baš ga volim! Još mi nije palo na pamet da bi promijenila posao, nikada nisam ovdje došla s nekakvim grčem. Čak mi je problematično kad moram ostati doma na bolovanju radi djece ili nešto slično”, priznaje nasmijana Sonja.

Glavna medicinska sestra Irena u Poludnevnom boravku je ovdje s korisnicima na pola radnog vremena, a Sonja kaže kako posao olakšava činjenica i što su svi u odličnim odnosima.

“Mi smo kao neka velika obitelj! Nekada nam korisnici povjere i svoje neke tajne, ponekad padne koja suza, ali najčešće se smijemo. Dijelimo sve”, rekla je za IstraIN Sonja Sinožić.

U cijenu je korisnicima, dakle, uključen prijevoz unutar Grada Poreča. Oko 7:15 sati ujutro kreće kombi po vesele umirovljenike. Popodne ih i vraćaju njihovim domovima, osim ako imaju nekoga od obitelji tko može doći po njih.

Poludnevni boravak pri Domu za starije i nemoćne Poreč nudi korisnicima razne aktivnosti. Od tombola, kreativnih radionica, vježbanja, hrane, do književne grupe petkom i pokojeg dolaska glazbenika, kada oni kojima to zdravlje dopušta, i zaplešu!

Dragi umirovljenici ovdje čitaju novine, a prigodno proslave i svačiji rođendan. Doista predivno okruženje za one koji su možda usamljeni kada dođu svojim kućama.

“Suprug mi je preminuo prije tri godine. Sama sam i jako mi nedostaje socijalni kontakt. Sin i snaha su me pitali prije nekih mjesec dana bi li htjela doći u Poludnevni boravak, došli su ovdje vidjeti kako to izgleda i rekli kako je jako lijepo, kao u hotelu. Došla sam i ja i svidjelo mi se”, kaže umirovljenica     i dodaje kako je za mentalno zdravlje dobro s nekim popričati i družiti se.

“Imali smo jednu korisnicu koja je rekla: ‘Da sam ostala kući, zaboravila bih pričati!’. Čak i kad se netko posvađa, svi imaju svoje argumente. Mozak radi, a to je najbitnije”, dodala je njegovateljica Sonja.

Kada je lijepo i sunčano vrijeme, korisnici Poludnevnog boravka imaju priliku i popiti kavu na terasi, imaju stolove i stolice, a oni koji mogu, šetaju dvorištem. Poneki i vježbaju na otvorenome. Što bi više čovjek mogao poželjeti?

“Sonja i Irena stvarno od srca brinu o nama. Ne odrađuju svoj posao samo da ga odrade, već u tome stvarno uživaju. Ne znam što bismo bez njih!”, kaže nam jedna korisnica koja je već dugi niz godina u “vrtiću” za starije.

Popričali smo skoro sa svima koje smo zatekli. Simpatični umirovljenici nisu mogli naći primjedbu na usluge koje tamo dobivaju, a osobito ne o svojoj Sonji. Ona im uljepšava život.

Jedan umirovljenik kaže kako mu je najdraže odraditi vježbe ujutro i družiti se sa njegovateljicama i drugim umirovljenicima. “Sestre su jako uslužne i neizmjerno smo im zahvalne na tome. Sonja već zna što nam treba, a nismo ni pomislili na to!”, ističe korisnik Poludnevnog boravka u Poreču.

Umirovljenica Klara poznata je po svom dobrom smislu za humor. U boravak dolazi već više od godinu dana. “Lijepo se svi slažemo. Da ostanem doma forši bi ležala u krevetu do 9 ujutro! A tu me čeka marenda pa imamo vježbe, popijemo kavu i družimo se”, rekla nam je Klara.

Veseli umirovljenici, Sonja i Irena zapjevali su nam zajedno pjesmu “La mula de Parenzo”. Nasmijani i topli, uvijek spremni na šalu, a mladenačkog duha im ne nedostaje. I onda mi kažemo da smo prestari za nešto…

“Nitko ne zna koliko nam znači odnos njegovateljica prema nama”, zaključili su.