Ovo je priča o dobrom duhu Rovinja, osobi koja unese vedrinu gdje god se pojavi. Rovinjci će lako pogoditi o kome je riječ, dovoljno je kazati Sandi Mužina.

Poduzetnik, rekreativac, otac dvoje djece, suprug, no prije svega osoba koja nenametljivo zrači toplinom i iskrenošću.

Razgovor koji je tekao spontano odužio se na gotovo sat vremena, jer vrijeme jednostavno uz njega brzo leti.

Ovaj 50-godišnji Rovinjac u poduzetničke je vode ušao prije 23 godine kada je zajedno s partnerom otvorio MediaCom, tvrtku čiji su djelatnici ušli u gotovo svaki rovinjski dom, ali i šire.

Ovo je priča o Sandiju, rekreativcu koji je u posljednjih 30 godina, od kada se nakon srednjoškolskog bavljenja taekwondo, okrenuo prvoj i osnovnoj sportskoj ljubavi, trčanju.

Mužina je sudjelovao na svim najvećim maratonima u Europi, ali i šire. Od onog u New Yorku, Londona, Berlina, Ljubljane i Zagreba pa do brojnih utrka diljem Istre.

''To je potreba koja je unutra koju ne mogu kontrolirati, ako ja nešto ne odradim za sebe, a onda indirektno i za druge, osjećam se neispunjen, prazan i dužan da nisam ništa napravio. Puno puta kažem ženi nisam već tri dana trčao ili vozio biciklu, a ona mi kaže 'Sandi, danas je utorak, prekjučer si bio.'

Gdje god dođe unese vedrinu, pa kaže kako su ga vrlo često pitali 'Sandi, na čemu si, što ti uzimaš?', no kaže to je način života, to nije nešto što radiš s namjerom i planom, već iskreno i spontano, jer 'ja sam takav' kaže.

Na pitanje ima li i on teških i loših dana, odgovorio je potvrdno. ''Imam, itekako. Kada ne ispunim ono što bih htio, kada se ne bavim onime što volim. Pokušavam raditi ono što volim, potrošiti vrijeme na hobije i ljude koje volim. To je jednostavno u meni, ja sam jednostavno takav.''

Povlačeći paralelu sportaša/rekreativca i poduzetnika, Mužina je rekao da je to zapravo jako povezano jer sport te uči disciplini, odgovornosti i svemu onome što susrećeš u svakodnevnom životu.

Oni koji poznaju Sandija znaju da je čovjek od riječi, a kaže kako to sve ima ponovno veze sa sportom.

''Važna je disciplina, ako sam ti rekao da ću doći sutra, onda ću doći sutra, ako sam rekao za 15 minuta, bit će 15 minuta, naravno ako se ne dogodi nešto neodgodivo.

Evo primjera, ako ideš trčati neku utrku recimo od 20 kilometara, možeš odustati na pola utrke, ali ako si već došao na pola, onda se trebaš natjerati da dođeš do kraja, zato je važno postavljati si realne i ostvarive ciljeve, ali postavljanje cilja je najbitnije.''

Prisjetio se Mužina i svog pokojnog tate koji je bio bravar i koji je bio u kontaktu s brojnim ljudima pa su i njega znali pitati 'Šta ti je sa sinom?'

On je pitao zašto, a oni kažu 'Vani je teplo on teče to ti nije zdravo za srce, vani pada dažd prehladit će se. On teče, vani je vlaga.'

''Puno se toga promijenilo u zadnjih 20 godina, promijenilo na bolje. Ljudi se više bave sportom i rekreacijom i to je ono što je lijepo'' rekao je Sandi dodavši kako se kultura sporta promijenila za 80%, ali kako smo na skali od 1 do 10 kada je riječ o rekreativnom sportu, za sada na polovici.

Prije ozbiljnijeg početka bavljenja trčanjem, Mužina je trenirao tekvando no kako je rekao, nije imao podršku obitelji koja je u svemu najpotrebnija.

''Ja sam znao šepav doći doma pa su mi rekli 'trube ča greš tamo kadi te tuku'. Ne krivim njih, no takav je tada bio mentalitet.''

Nakon toga okrenuo se svojoj pravoj sportskoj ljubavi, trčanju.

Sudjelovao je na svim većim maratonima u Europi i šire, od Berlina, Londona, Ljubljane i Zagreba pa do New Yorka gdje je bio jedan od 75 tisuća sudionika.

No, najljepšim i najzahtjevnijim utrkama izdvaja onu na Plitvicama. ''Tamo sam istrčao 3:34, što je najbolje vrijeme. To je neopisivo.''

Prisjetio se i legendarnog maratona u New Yorku gdje je nastupalo čak 75 tisuća trkača kada je u jednom trenutku počela pjesma ACDC-a, njemu omiljenog benda.

''I onda kao da su pitali Sandija Mužinu. Mužina koju pjesmu želiš? Kada ono ACDC – Safe in New York City, ne znaš dal' da plačeš ili što da radiš, Fantastično' prisjeća se ovaj rođeni Rovinjac koji se u potpunosti posvetio svom gradu.

Započeo je samostalno s obilježavanjem Praznika rada kroz trčanje starom općinom Rovinj, onda je 1997. krenuo s obilježavanjem Dana Grada također kroz trčanje, dok je paralelno s time krenuo i s trčanjem za Rovinjsku noć, od Poreča, Pule i Pazina pa sve do Rovinja.

Mužina je i jedan od tvoraca sada već tradicionalne manifestacije 'Od punte do punte, morem i kopnom'.

Kako nam je rekao, ova manifestacija nastala je tako što je u Careri sreo Gordana Ukića i iznio mu svoju ideju.

''Ja sam mu rekao. Gordan, ja trčim, ti plivaš, što ne bi mi mogli da paralelno za Fumu ti plivaš, ja trčim i onda se negdje sretnemo. Nakon toga smo došli kod Giannija Rocca koji je bio oduševljen i dao današnji naziv toj manifestaciji.''

Dodao je i kako je najveća hrana svakom čovjeku pozitiva.

''Meni je jako lijepo kad mi neko na cesti potrubi, pozdravi.. ja sam takav i to me hrani. Volim što više ljude upoznati, biti među ljudima, da ja njih nešto pitam što ne znam, oni mene'' kaže nam Sandi koji se prisjetio i svog početka trčanja.

''Taj početak trčanja bio je dosta problematičan zato što nisam znao ni prehranu ni treninge. Došao sam s posla i u istim patikama išao trčati, a ne kao danas. Znaju me zvati i pitati, Mužina koje patike da kupim. A ja im kažem, stavi bilo koje na noge samo hoj teći.''

Govoreći o podršci i ulozi roditelja, Mužina je kazao kako sve polazi od doma jer ako roditelji animiraju djecu, ne tako da moraju, već da oni to sami žele, to je onda ispravno.

Ja sam rekreativac i to mi dopušta da popijem četiri bire i pojedem pizzu

''Roditelji znaju raditi grešku tako da sile djecu i kažu moraš ili da im stavljaju pritisak 'ti si najbolji, zašto tebe nisu stavili da igraš' – e, to je greška'' kaže.

''Nikada se nisam opterećivao s rezultatom djece, već je to došlo samo od sebe, zahvaljujući trudu i odricanju, jer su oni to htjeli, a u nama su uvijek imali podršku jer to je najvažnije.''

Govoreći o podršci, kazao je kako mu je supruga Sandra od prvog dana najveća.

''Ona je super, ona je suport za sve. Trudi se držati balans između svega i ja mislim da je to idealno kada u jednoj zajednici kao što je obitelj, nemaš nekog tko te stopira.''

Ovaj otac dvoje djece, Matije i Petre kaže kako su oni od malih nogu u sportu i to je ono što ga veseli, no naglasio je i kako ne želi da ljudi misle kako je sada on najveći sportaš u gradu.

''Ne želim da ispadne da je Sandi Mužina najveći sportaš u gradu, ja nisam sportaš. Ja sam rekreativac i to mi dopušta da popijem četiri bire i pojedem pizzu.''

U razgovoru s Mužinom u više je navrata istaknuo ljubav prema svom rodnom gradu kazavši kako možeš bilo gdje otići, ali kako to nije uvijek tajna uspjeha, jer bez obzira koliko imaš u džepu, pitanje je koliko si emotivno zadovoljan svojim životom.

Za kraj mladima je poručio. ''Nikada nemojte tražiti razloge zašto nešto ne učiniti. Danas je kiša, danas bi mogla padati kiša, danas puše, danas je magla, danas je vlaga. Važno je postaviti cilj, ali realni cilj koji možemo dostići.''

U svojoj računici pretrčanih kilometara Mužina je došao do otprilike 50 tisuća otrčanih kilometara, no nakon više od 30 godina tome je došao kraj. Zbog težih ozljeda koljena liječnik mu je zabranio trčanje, no Mužina je pronašao rješenje.

Započeo je biciklirati, a kao novi izazov i cilj stavio si odlazak biciklom u Zagreb što planira učiniti već ove jeseni.