O tome kako su radnici pulskog Uljanika doživjeli današnju odluku o stečaju brodogradilišta, razgovarali smo s Danijelom Šafradin, pedesetsedmogodišnjom Puljankom koja je na radno mjesto čistačice u Uljanik došla 1985. godine. Trideset i tri godine bila je zaposlena u Uljaniku u kojemu su radili i njezin djed, stric, otac, bratići i sin.

Osjećam se jadno i poniženo

'Osjećam se grozno. Ovo se očekivalo, ali ipak te pogodi. Tužni smo, jadni, žalosni i razočarani. Nakon trideset i tri godine sam na ulici', kazala nam je Danijela u suzama.

'Ne znam ni što bih rekla. Trenutno sam na neplaćenom godišnjem. To sam odlučila iskoristiti kako bih radila u sezoni da si nešto malo zaradim jer sam više od osam mjeseci bez plaće. To vam je katastrofa. Ne znam kako sam uspjela preživjeti. Da mi nema oca i sina ja bih bila gladna, žedna, gola i bosa.'

U ovome prste imaju i lokalna i nacionalna politika

Kaže kako onaj tko to nije proživio ne može ni razumijeti. Pokušala nam je ipak pojasniti koliko je strašna njezina trenutna pozicija.

'To je strašno. Osjećam se jadno i poniženo. Mi to nismo zaslužili. To je nepojmljivo', veli Danijela. 

Smatra kako su tome doprinijele sve dosadašnje uprave, ali i kako veliku ulogu ima i politika. 'I lokalna i nacionalna politika imale su prste u svemu. Višemjesečnom prebacivanju loptice došao je kraj. I danas je došlo do ovog do čega je došlo', zaključuje bivša radnica bivšeg Uljanika, Danijela Šafradin.