Uz smirivanje širenja epidemije koronavisa, nadu za bolje sutra prekinuo je napad Rusije na Ukrajinu, a podsjetimo, 24. veljače zabilježena su prva bombardiranja.
Dakle, već puna dva mjeseca traje ruska agresija nad Ukrajinom što je dovelo do brojnih vojnih i civilnih žrtvi, ali i dalje rastuće brojke izbjeglog stanovništva.
Hrvatska je širom otorila vrata izbjeglicama iz Ukrajine te ih je dosad primila preko 15 tisuća, od kojih je preko 1600 pristiglo u Istarsku županiju.
Među njima se našla i Valerie, mlada Ukrajinka koja je s obitelji pobjegla od ratnih zbivanja u njenoj domovini te je utočište i mir pronašla u Rovinju pa smo porazgovarali s njom o svemu onome kroz što je prošla, kao i o aktualnoj situaciji.
Možeš li nam opisati prijeratnu atmosferu u Ukrajini i prve dane rata?
Mjesec dana prije nego što su se na vijestima počele pojavljivati informacije o početku invazije, bila sam jako nervozna. Sjećam se kako sam kupovala novu majicu i samo mi je jedna misao bila u glavi - hoću li ju moći obući ili ću živjeti u skloništu i trebati ušteđeni novac za hranu?
U tom prijeratnom periodu pokušavala sam živjeti normalno, ali sve je izgledalo drugačije i zbog toga sam plakala svaki dan. Dva tjedna prije početka rata, imala sam osjećaj da se nešto strašno može dogoditi u svakom trenutku.
Zadnji dan prije rata bio je prelijep sunčan dan koji sam provela sa svojom prijateljicom, jele smo pizzu, zatim sam posjetila dućan gdje sam prodavala svoju keramiku da rezerviram šalicu za jednog kupca...
Dakle, bio je običan lijepi dan, ali u noći nisam mogla spavati, opet sam plakala, a onda su me, između 4 i 5 ujutro probudili zvukovi eksplozija. Počelo je bombardiranje.
Reci nam kada si stigla u Rovinj i kako je proteklo tvoje putovanje od ratom zahvaćenog područja do ovdje?
U Rovinj sam došla 1. ožujka, a put iz Kijeva je trajao 6 dana, iako uobičajeno traje 2 dana. Posvuda su bile velike gužve, tako da smo 5 dana noćili u automobilu usred velikih gužvi i kolona.
Bilo je jako teško, nitko nije spavao 5 dana zaredom (3 dana je trajao put do granice, a 2 dana smo čekali u redu na granici). Uspjeli smo zaspati tek kada smo prešli granicu sa Slovačkom.
Također, bilo je izuzetno teško zbog jer je s nama na put krenula i naša mačka koja ima problema s bubrezima pa je odbijala jesti zbog stresa. Bio joj je to prvi put da je napustila dom na tako dugo vremena.
Nakon što smo stigli, njeno zdravlje se pogoršalo i sada joj svaki dan moram davati lijekove.
Zašto si odabrala otputovati baš u Rovinj?
Prvi put sam posjetila Rovinj kao djevojčica, prije 12 ili 13 godina, a onda je nekoliko godina kasnije Rovinj postao naš drugi dom.
Je li netko od tvojih prijatelja ili članova obitelji ostao u Ukrajini? Kako oni opisuju trenutnu situaciju?
Imam par prijatelja koji su ostali u Kijevu i uglavnom svi spavaju u hodnicima jer je to najsigurniji prostor u stanu zbog toga što ih dva zida dijele od vanjskog svijeta i potencijalnog napada oružjem poput bombi.
U Ukrajini je ostala i moja sestra koja je na samom početku rata otišla u Buču jer je mislila da će tamo biti sigurnija. Sada svi znaju za Buču zbog enormnog broja mrtvih, silovanja djece i masovnih grobnica koje su napravili ruski vojnici.
Moja sestra, njezin sin, mama i očuh živjeli su u podrumu oko 10 dana i nisu imali signala pa nismo znali jesu li živi. Sada su svi na sigurnom mjestu, ali su im kuću i automobil uništili projektili.
Koje su najvažnije činjenice o ovom ratu za koje misliš da bi ih ljudi trebali znati?
Prije svega, to sada nije rat, to je genocid. Ruska vojska ubija civile, uništava kuće, siluje djecu i žene, pljačka kuće, a njihova je vlada dala dopuštenje za to.
Nema šanse da će Rusija stati, moramo ih zaustaviti i trebamo podršku. Ako pobijede, iako sam sigurna da neće, htjet će osvojiti još zemalja jer je njihov glavni plan obnoviti Rusko carstvo.
Rusi i Ukrajinci nikada nisu bili braća ili bratski narodi, sva ruska kultura je laž i njihova kultura je ukradena iz Kijevske Rusije (moderne Ukrajine) pa je jako tužno čuti kada nas ljudi uspoređuju.
Različiti smo, jezik nam je drugačiji, mentalitet nam je drugačiji. Rusija je poznata po kolonijalističkom mentalitetu i ratovima, Ukrajina je moderna europska zemlja.
Kako ljudi iz Rovinja, Istre i Hrvatske mogu pomoći Ukrajini u ovom trenutku?
Molim sve koji žele pomoći da doniraju sredstva nevladinoj organizaciji Come Back Alive ili, ako za to imate mogućnosti, pružite dom Ukrajincima koji su trenutno u bjegu.
Također, podržite demonstracije i prosvjede te zatražite od NATO-a da nam da zrakoplovstvo kako bismo mogli zatvoriti nebo, a kako Rusija ne bi mogla uništiti sve naše domove.
Što si radila u Ukrajini prije rata i što radiš sada? Treba li ti nešto i postoji li bilo koji način na koji ti ljudi iz Hrvatske mogu pomoći?
Ranije sam se bavila digitalnim ilustracijama i keramikom, a sada nemam laptop i nemam keramičku peć pa bi bila jako zahvalna na donacijama kako bih sebi mogla kupiti sve što mi je potrebno da što prije ponovno počnem raditi (moj PayPal je iamvalllerie@yahoo.com).
U Ukrajini sam prodavala svoju keramiku u četiri trgovine i imala sam dostavu po cijelom svijetu tako da sam zaista imala kupce iz cijelog svijeta pa sada pokušavam to sve na neki način obnoviti i pokrenuti sve na novom mjestu.
Također, zbog dioptrije trenutno moram naručiti nove načale koje su u Hrvatskoj četiri puta skuplje nego u Ukrajini pa bih voljela da, ukoliko netko posjeduje kupon za popust u nekoj od hrvatskih optika, da ga podijeli samnom.
Moram reći da sam ovdje upoznala keramičare koji su mi podijelili neke materijale i jako sam zahvalan tim ljudima, a želim istaknuti i da su Hrvati stvarno veoma ljubazni i velikodušni.
Kako se osjećaš u Rovinju? Jesi li naišla na podršku lokalne zajednice?
Nedavno sam pronašla posao u lokalnoj galeriji i jako su mi se svidjeli njeni vlasnici, dragi su i veoma ljubazni. Rovinj je jako skup grad, ali je prekrasan - priroda i sunce mi puno pomažu i volim provoditi vrijeme u prirodi što me štiti od depresivnih stanja.
Najviše sam zahvalna na tome što imam priliku biti živa i što živim na tako lijepom mjestu - u Rovinju.
