U rovinjskoj Srednjoj školi Zvane Črnje već punih 20 godina radi domar Slobodan Momčilović, većini poznat pod nadimkom Boban.

Riječ je o čovjeku koji je puno više od onoga što mu naziv radnog mjesta pripisuje; Boban je već dva desetljeća čuvar škole i prijatelj brojnih generacija koje su pohađale ili još uvijek pohađaju ovu školu. Kada se u razgovoru spomene Boban iz škole, svima koji ga poznaju na licu se pojavljuje osmijeh, a tijekom razgovora za njega postoje samo riječi hvale.

S obzirom na sve navedeno, odlučili smo posjetiti Bobana kako bi izravno čuli što on to sve radi da kod ljudi različitih godina uvijek pobuđuje optimizam.

Za početak, upitali smo ga čime se sve bavi u školi na što on hitro odgovara: „radim sve živo“.

Stvarno i jest tako jer kroz razgovor doznajemo da Boban brine o svim kvarovima, pomaže spremačicama, obilazi učenike, uređuje i brine o biljkama u školi i dvorištu, uređuje prostore škole i prepravlja namještaj, ide u nabavku kad netko ima rođendan, brine o pošti, po novome svakodnevno dezinficira učionice, a popis radnih zadataka još se nastavlja.

Inače, Boban je po struci profesionalni vatrogasac i to, kako nam priča, navalni jedan (N1), odnosno onaj koji prvi ulazi u požar. Kaže da mu je takav trening pomogao i za jednu situaciju koju je doživio u školi.

„Prije dosta godina jednoj je učenici pozlilo na drugom katu škole i pala je u nesvijest. Tada uopće nisam razmišljao, već sam ju odmah uzeo u naručje i otrčao do prizemlja, a onda dalje prema hitnoj. Uopće se nisam premišljao, to je bila instinktivna reakcija“, priča nam Boban.

Zanimljivo je to da je on zadužen i za izlazak na intervencije kada se oglasi školski alarm pa nam je prepričao i jednu anegdotu.

„Jednom su me iz osiguranja zvali ujutro da se u školi oglasio alarm. Odmah sam dojurio, no u školi nije bilo nikoga i ničega. Na povratku kući, ponovno su me zvali iz osiguranja i ponovno sam pregledao cijelu školu, ali – opet ništa.

Kada sam stigao kući, iz osiguranja su me nazvali i rekli da se ponovno, po treći put, oglasio alarm. Otišao sam u školu i tamo naravno nije bilo nikoga pa sam sjeo na hodnik i čekao. Odjednom sam čuo zvuk krila i pored mene je proletio šišmiš.

Napokon sam otkrio tog 'strašnog provalnika', ali ga je trebalo i uloviti kako ne bi nastavio paliti alarm. Šišmiš je na kraju uspješno ulovljen i pušten na slobodu, a ja sam zbog njega imao neprospavanu noć“, prisjeća se Boban kroz smijeh.

Kada smo ga pitali o učenicima s kojima se susreće svakog dana, Boban kaže da su neke generacije složne, a neke podijeljene u grupice, no jedina promjena koju je kroz godine primijetio jest sve češće korištenje mobitela koje dovodi do manjka interakcije među učenicima.

Ipak, domar Boban navodi kako suosjeća s učenicima kojima je dolazak u srednju školu životna promjena u osjetljivom periodu, a količina radnih obaveza kod njih ponekad stvara i stres. Kaže da im uvijek pomaže i uputi koju lijepu riječ podrške.

Da je to stvarno istina uvjerili smo se kroz razgovor s bivšim učenicima Srednje škole Zvane Črnje iz raznih generacija koji složno Bobana nazivaju dobrim duhom školskih hodnika, osobom koja je uvijek brinula za učenike i pružala podršku.

Nevjerojatno, ali Boban se i danas sjeća imena i nadimaka velikog broja učenika koji su pohađali školu. Kroz simpatične priče i anegdote spomenuo ih je mnogo, a kaže da se prisjeća lica i svih drugih učenika čija imena nije zapamtio.

Drago mu je, kaže, što su ga često uključivali u pripremu maturalnih zabava, a prisjeća se i slavlja na Cisterni, ali i jedne generacije tehničara koja je još na starom i zapuštenom igralištu iza škole očistila teren pa je s njima igrao nogomet, a kasnije su organizirali i druženje uz roštilj.

Prošao je tako Boban brojne promjene u školi, od onih velikih - poput izgradnje dvorane i novog dijela škole, preko osvajanja nagrade za najljepši školski vrt, sve do proslave 50. godina rada Gimnazije - pa sve do malih promjena poput mijenjanja boja zidova, uređenja hodnika i učionica te uvođenja ormarića za koje upravo on ima jedinstveni ključ.

Riječ je o čovjeku koji zna do kojeg će kvara u školi doći i prije nego što se isti dogodi, koji zbog ljubavi prema poslu dolazi zalijevati cvijeće i obići školu i van radnog vremena, ali i na godišnjem odmoru, a koji je u školi počeo raditi sasvim slučajno.

„Zamolili su me da dođem pomoći prepiliti neke grane, a zatim i postaviti jednu školsku izložbu. Sve je to dobro prošlo pa su mi onda ponudili i posao“, priča Boban koji bi sljedeće godine trebao otići u mirovinu.

„Često me pitaju 'kada ćeš ti maturirati?', a ja mi odgovaram da uvijek padnem na ispitu pa izgleda da moram upisati nižu razinu mature“, kroz šalu govori Boban koji bi volio nastaviti raditi u školi pa makar i na pola radnog vremena ako ga zdravlje posluži.

Za kraj, upitali smo ga ima li kakvu poruku za bivše, ali i sadašnje učenike?

„Učenicima koji su trenutno u školi poručio bih da mogu prevariti profesora, ali zapravo su prevarili sebe. Učite za sebe i svoj budući uspjeh i budite uporni! Bivšim učenicima bih samo kratko poručio da ih nismo zaboravili!“, zaključio je, uz veliki osmijeh, skromni domar Boban.