Jedinstvena javna ura iz 16. stoljeća, s davno napuštenom podjelom na 24 sata, uskoro će opet biti aktivna!

Sat na kvadratnoj kuli kaštela Morosini-Grimani u Savičenti obnovila je Općina i njena Turistička zajednica kroz projekte uređenja stare jezgre, a neobičnu novu kazaljku postavili su vatrogasci proteklog tjedna, i samo je pitanje dana kad će se za stalno zavrtjeti pogonjena novim mehanizmom. Posljednji se put takva kazaljka u obliku Sunca okretala prije više od 200 godina!

Ne samo da su ovakvi kameni brojčanici s 24 sata ispisani nezgrapnim rimskim brojevima iznimno rijetki, pa ni u Istri nije poznat sačuvan sličan primjerak, već i ura nad savičentskom placom krije mnoge druge intrigantne priče. Radeći na projektu obnove istražio ih je arhitekt Vjekoslav Gašparović.

- Gotovo da nigdje drugdje nema tako starog sata. Oni su s tornjeva zamijenjeni novima krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Poznati urari iz Italije, braća Solari, posvuda su postavili nove satove s podjelom na 12 sati i više-manje skinuli sve stare 24-satne. U Savičenti je vjerojatno ostao sačuvan jer je tu živjelo malo ljudi i novca nije bilo.

Javni satovi su bili vrlo skupi i mogli su si ih priuštiti veći i bogatiji gradovi. Tako je neimaština zapravo dovela do toga da danas imamo sačuvan tako vrijedan sat, kaže Gašparović. Novi mehanizam za obnovljenu uru izradila je urarska obitelj Lebarović iz Zagreba.

Zanimljivo je da kazaljka u obliku Sunčevih zraka, s jednom izduženom, prikazuje samo sate. Tempo života 1500-tih bio je puno sporiji i za minute puk nije mario. Bilo je važno da je u podne kazaljka "u zenitu", kao i kod suvremenog sata, a u ponoć da je "ispod Zemlje". Zora je na jednom "horizontu" sata, zalazak na suprotnom.

- Ti stari satovi uvijek su imali jednu kazaljku oblikovanu kao Sunce. Obično su bile zlatne boje i imale vijugave krakove. Nisu imali minute, samo sat, jedan puni krug je jedan dan. Na taj je način bilo predstavljeno kruženje Sunca.

Većina stanovništva nije znala čitati ni brojke na brojčaniku, a kazaljka im je slikovito ocrtavala kretanje Sunca oko Zemlje, kaže Gašparović, projektant obnove savičentskog kaštela, javnosti poznat i po nagrađivanoj obnovi Petrapilose (Kosmati kaštel) na Buzeštini.

Naravno, kad Vjeko govori o kretanju Sunca, opisuje način razmišljanja u vrijeme geocentričnog poimanja svijeta, kad je sve drugo osim dogme da je Zemlja središte Univerzuma bila čista hereza. Unatoč motivu Sunca, sat na kuli kaštela nije imao efekt sunčanog sata, kako se nekad mislilo. Tako ni sjena kazaljke nije bila relevantna za prikaz vremena.

Uru je održavala i podešavala osoba na javnoj plaći

Poznati lokalni ugostitelj, ljubitelj povijesti i kolekcionar Mario Ferlin vjeruje pak da se sunčani sat nalazio pod balkonom palasa kaštela. Javni sat na kuli bio je u punom smislu mehanički, a mehanizam od kovanog željeza zacijelo je bio čudo tehnike svog vremena.

Nije sačuvan, kao ni njegovo zvono, a pretpostavlja se da je cijeli mehanizam zauzimao cijeli kubni metar. Zupčanike su pogonili utezi, što je i osnovni razlog zašto su satovi bili na visini. Uru je održavala i podešavala osoba na javnoj plaći.

Povijesno istraživanje, koje je pratilo obnovu ure, dovelo je Gašparovića do niza zanimljivih otkrića, a sakupio ih je u intrigantnu knjigu "Kameni blizanci - Kontinuirani ponoćni sat u Savičenti i Dvigradu", čiji se izlazak iz tiska očekuje sljedeći tjedan. Kakva je to veza između napuštenog Dvigrada i Savičente?

- Arheolozi su u Dvigradu našli tri segmenta sata koji se u potpunosti poklapaju s ovim u Savičenti. U svemu su isti, isto je oblikovanje kamena i brojki. U Dvigradu, osim tih elemenata, nema više ništa, srušen je i toranj na kojem se nalazio, imamo samo podatke kad je Dvigrad napušten i vremenski okvir kad su satovi mogli nastati.

O zanimljivim vezama Dvigrada i Savičente bavim se u toj knjizi. Ludo je zamisliti da su ta dva sata izgrađena točno istih godina, da ih je radila ista radionica, odnosno isti klesari.

Koji su to majstori, ne znamo. Kaštel u Savičenti je gorio u nekoliko navrata i u požarima su stradali svi arhivi. Ima nešto građe u državnoma arhivu u Veneciji i nešto malo u privatnom arhivu obitelji Grimani, na čemu radi povjesničarka Danijela Doblanović, profesorica s pulskog fakulteta. Možda ona još nešto pronađe.

Cijelo istraživanje o satu i jest nastalo zato što nismo o njemu znali ništa, a putem smo pronalazili svašta, samo ne podatke o majstorima, kaže Gašparović.

Ne može se o povijesti javnog sata u Savičenti pričati bez da se u to uključi i Marija Ferlina. On je, uostalom, i prije više od deset godina bio jedan od inicijatora obnove stara ure.

- Koliko znam, ovo je jedina takva ura u Istri. Nažalost, Savičenta je 1945. ostala bez ljudi, ostali su samo oni ki nisu znali niš. Tako da je godinama bila fama o tem satu: da je to sunčani sat, da je ovo, ono... Nidan pojma ni ima.

Prvi put sam vidio nešto slično na Krku: Tamo imaju uru na 24 podioka i shvatio sam da je to ista ura. Zvao sam tada u Zagreb majstora, koji je poslije napravio novi mehanizam, i on mi je objasnio da nema nikakvog problema napraviti da se vrti puni krug za 24 sata.

Kasnije smo i općinskoj vlasti predložili obnovu, zajno su zagrizli, ali sve se otegnulo zbog konzervatora. Prije puno lit je i Mauricio Ferlin napravio cijeli projekat vezan za sat i kulu, ali ni to ni pasalo. Vjeko je zagrizao, istražio uru i završio ga. Eto, tako se priča oko naše ure vrti sigurno 10, 15 lit i fala bogu da će biti u funkciji, kaže Mario.

Kad sat bude pokazivao točno vrijeme, mnogi će se posjetitelji Savičente zagledati u njega, ali zbog napuštenog sistema brojčanika neće znati "čitati" vrijeme.

- Ni bitno ko ne znaju ka je ura. Ura je živa, ona se vrti, a čim je nešto živo svi reagiraju. Onda se i priča o uri vrti, zaključuje Ferlin. I samo nek' se vrti...