"Rat u Ukrajini ukrao nam je brojne za život važne teme, pa tako i temu vršnjačkog nasilja koja je djeci koja se s njim suočavaju itekako važna", riječi su kojima je započeo razgovor sa Sabinom Morosini Turčinović iz Centra za socijalnu skrb Rovinj, koja se bavi istraživanjima u socijalnoj psihologiji s posebnim interesom u području nasilja i ima veliko iskustvo rada u osnovnim i srednjim školama te fakultetima.

Vršnjačko nasilje se događa kada jedan učenik ili grupa njih, određenog učenika psihički, fizički ili izolirajući ga grubo se ponašaju prema njemu s ciljem da ga se povrijedi. A kada takvo ponašanje traje dulje vrijeme takvo ponašanje slobodno možemo nazvati i zlostavljanjem, objasnila je Morosini Turčinović.

Veliku ulogu djeteta "zlostavljača" ima njegova obitelj, odnosno roditelji ako oni takvo ponašanje djeteta podržavaju ili kada roditelji nemaju vještine da na nenasilan način rješavaju međusobne probleme i sukobe.

Pritom se krivica ne može pripisati jedino roditeljima. Određenu odgovornost snose i mediji, sama okolina, grad i škole koji  nereagiranjem na njegove prve znakove zapravo potiču vršnjačko nasilje. Možemo čak reći kako na ulici i u školama i općenito u našoj kulturi postoji i neka vrsta tolerancije na nasilje.

Problem nije jednostavan jer zlostavljano dijete i samo postane zlostavljačem pa u isto vrijeme imamo dijete koje je i žrtva i nasilnik pa kad radimo s takvim djetetom uvijek moramo analizirati što se je i kako dogodilo, odnosno sagledati sve aspekte.

Ako se takve stvari ne rješavaju, nasilnik postaje sve jači, a žrtva koja je navikla da ju se obeshrabruje i omalovažava, više niti ne prijavljuje da je maltretirana. Time raste broj djece koja su u isto vrijeme i žrtve i nasilnici, a zbog izostanka kazne, raste i broj nasilnika.

Ovo je priča o desetogodišnjem "Ivanu"

Morosini Turčinović ispričala nam je i tužnu priču o desetogodišnjem dječaku čije je zlostavljanje u školi od strane vršnjaka trajalo tri godine. 

"On ima svoje ime, ali u ovoj priči zvat će se Ivan. Zadnje tri godine on dolazi iz škole uznemiren, ustrašen, krvavog nosa i s modricama. Ivan lupa glavom o zid, guši se kada dođe u školu i ne želi ići u školu. Vršnjak ga fizički i verbalno zlostavlja. Tuče ga i govori mu ružne riječi. Ivan šuti o tome.

Njegova učiteljica je upoznata s incidentima, ali ne vidi veliki problem i optužuje Ivana za nedostatak poštovanje njenog autoriteta jer on šuti i ne odgovara na sva njena pitanja.

"Ivanu" nikad nije pružena pomoć u školi

Ivanu nikada nije pružena stručna pomoć u školi. Bespomoćni i frustrirani roditelji, u želji da zaštite svoje dijete konačno svima prijavljuju nasilje i pismeno traže zaštitu djeteta.

Što se u međuvremenu događalo u školi koju Ivan pohađa? Učiteljica je tijekom tri godine zlostavljanje nazvala „malim sukobom među djecom”, stručna služba je otezala s intervencijom i nije zaštitila Ivana, a ravnateljica je sve zataškala jer se bližilo vrijeme njenog reizbora. Formulacija „u našoj školi nema nasilja” dobro je zvučala školskom odboru i roditeljima.

Upornost roditelja uz pomoć policije, centra za socijalnu skrb, liječnika i psihologa pomogla je konačno žrtvi Ivanu, ali i zlostavljaču, njegovom vršnjaku. Možemo se samo nadati da će škola uvesti program prepoznavanja i prevencije nasilja za svu djecu jer Ivan nije jedina žrtva u razredu ni školi", zaključila je Morosini Turčinović.

U Hrvatskoj je zlostavljano svako treće do četvrto dijete 

Pomoć žrtvi i nasilniku samo je jedan od zadataka na putu rješavanja vršnjačkog zlostavljanja. Stoga se moramo vratiti na mjesto gdje se zlostavljanje najčešće događa, a to je škola. Svaka škola može odabrati koliko je njihovim učiteljima, nastavnicima, djeci i roditeljima važna sustavna prevencija vršnjačkog nasilja te će se sukladno tome opredijeliti hoće li u svom Planu i programu rada imati programe prevencije i kojim intenzitetom će se intervencije odvijati na razini pojedinca – učenika, razreda, ali i cijele škole.

Programi prevencije nasilja traže značajan angažman svih djelatnika škole, učenika i roditelja, na što škola često nije spremna ili ne želi poduzimati aktivnosti u tom smjeru. Poneke škole pribjegavaju kraćim i neevaluiranim programima čija učinkovitost nije nikad provjerena.

Nažalost, istraživanjima je potvrđeno da su brojke o nasilju među djecom precizne i dramatične! Problem je složen i zahtjeva cjelovitu, a ne glumljenu intervenciju. Svako treće do svako četvrto dijete u Hrvatskoj je zlostavljano.

Istraživanja provedena u Hrvatskoj govore da je od 22 %, do 27% djece bilo izloženo vršnjačkom nasilju. Možemo pretpostaviti da je situacija dramatičnija zbog takozvanih crnih brojki zlostavljanja jer mnoga djeca u strahu ne žele ne samo prijaviti, već niti priznati da im se nasilje dogodilo.

Što se događa u našem društvu 20-ak godina nakon donošenja Protokola? Mnoge škole jednostavno ne primjenjuju Protokol. Učitelji i nastavnici često ne prepoznaju a poneki ravnatelji i zataškavaju vršnjačko nasilje.

To nije dobro kako za djecu, tako niti za društvo u cjelini jer najveću opasnost za pojedinca ali i društvo je ignorirati ili podcijeniti nasilje u školi. Možemo postaviti dva pitanja – kakvu poruku šaljemo djeci ukoliko toleriramo i ne reagiramo na nasilje koje se događa i drugo pitanje je kakve posljedice takvo ponašanje ima za budućnost djece i društva.

Stoga je nužno razumijevanje važnosti primjene Protokola i na koncu pravodobnog postupanja po Protokolu, zaključila je Morosini Turčinović.

Svi mislimo da znamo što je vršnjačko nasilje, ali ne znamo koje su njegove posljedice

"Svi mislimo da znamo što je to nasilje među vršnjacima, no malo je onih koji znaju koje su njegove posljedice", kaže ravnateljica Centra za socijalnu skrb Rovinj, Ana Božić, diplomirana socijalna radnica s dugogodišnjim iskustvom rada u području ranjivih skupina, posebno djece u riziku i s poremećajima u ponašanju.

Nasilje među vršnjacima ima loš utjecaj na kvalitetu života pojedinca i zajednice, kao na primjer obitelji, razreda i šire, a iziskuje i velike materijalne izdatke u području zdravstvene i socijalne zaštite, pravosuđu, itd.

Domaće i međunarodne politike to su prepoznale te odučile nešto poduzeti kroz programe Život bez nasilja za svu djecu jedan je od prioriteta strategija Vijeća Europe za prava djeteta, a Hrvatska Vlada usvojila je Nacionalnu strategiju za prava djece.

Također, Hrvatska je još 2004. godine usvojila Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima kojima je u niz točaka definirano postupanje škole u svim slučajevima pojave vršnjačkog nasilja, ali i drugih institucija.

Taj protokol je veoma važan dokument jer pretpostavlja žurnu suradnju svih koji sudjeluju u sprječavanju otkrivanju i suzbijanja nasilja među djecom, što zahtjeva ne samo centara za socijalnu skrb i škola već i policije, gradova, županija, zdravstvenih ustanova te udruga koje se bave djecom i mladima i upravo je suradnja ovih dionika u navedenom protokolu preduvjet sveobuhvatne i kvalitetne zaštite djece. U protivnom možemo reći da je zaštita djece dugoročno gledano potpuno neučinkovita. 

Ravnateljica Božić za kraj je poručila kako je odgovornost svih da se svako nasilje prijavi kako bi se žrtvi ali i nasilniku pružila pomoć.

"Svi imamo obavezu zaštiti našu djecu od zlostavljanja zato što će oni postati budući arhitekti našeg društva i zato je to jako važno", zaključila je Sabina Morosini Turčinović.