Odluka cara Franje Josipa I. da Pula postane glavna ratna luka carstva donesena sredinom 19. stoljeća uvelike je definirala današnjost Pule.

Kako su se tada pripremale i promišljale vaćne odluke govori i podatak da je u kolovozu 1850. godine prema odluci Ministarstva rata u Beču osnovano posebno povjerenstvo za izbor glavne ratne luke kojeg su činili  mornarički časnici, stručnjaci za utvrde, graditelji luka, klimatolozi i liječnici.

Oni su trebali, temeljem neposrednog uvida na terenu, donijeti sud o prednostima i nedostacima pulskog akvatorija i samog grada Pule (koja je tada sa cca 1000 stanovnika bila daleko od grada) kao moguće glavne ratne luke Monarhije.

Današnja je Pula urbanistički formirana upravo u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća. A osim stambenih, administrativnih, gospodarskih, kulturnih i ostalih građevina potrebnih jednom modernom gradu, ratna je funkcija Pule sa sobom donijela i veliki broj vojnih fortifikacija u samom gradu i široj okolici.

I dok su građevine onog gradskog dijela nastavile svoj život i nestankom Monarhije, ove striktno vojne prelazile su iz ruke u ruke vojskama država koje su nakon I svjetskog rata vladale Pulom. A one su se redom prema njima odnosile ne maćehinski, već gore od toga.

Prve su devastacije krenule već sa vladavinom Italije, Engleze apsolutno nije bilo briga, JNA je tek poneku od njih koristila kao skladište ili za sklanjanje ovaca za ružnog vremena, HV je samo nastavio tu praksu. A tvrđave i ostali dijelovi fortifikacijskog sistema propadali su od zuba vremena i ruku onih koji su u njima vidjeli samo izvor sirovina, kamena i željeza koje su neumorno otuđivali.

Udruga prijatelja obalne utvrde Punta Christo u 22 godine napravila čudo

Neke su od njih zavoljeli dečki i cure iz susjedstava, angažirali se neformalno na čišćenju i stavljanje u kakvu takvu društvenu funkciju, sve uglavnom mimo znanja formalnih vlasnika, koji uglavnom nisu ni znali da nešto formalno posjeduju, a kamoli brinuli o tome. 

Tako je prije više od 20 godina, grupica entuzijasta počela pomalo čistiti i tvrđavu Punta Christo na brdu kraj Štinjana, tvrđavu za koju nisu tada ni znali da je najveća od cijelog fortifikacijskog sistema, tvrđavu kojoj se gotovo nije moglo ni priči, po čijim su dvorištima rasla stabla i koja je bila zatrpana zemljom, kamenjem, otpadom taloženim desetljećima.

Formalizirani kao Udruga prijatelja obalne utvrde Punta Christo, uz povremenu pomoć mnogih prijatelja ne samo iz Štinjana i Pule već i svih strana svijeta u 22 su godine napravili čudo.

„Na početku je bilo problema sa nekim Štinjancima, kasnije sa šumarima kojima smo trebali objašnjavati kako stablo izraslo iz zida koje taj isti zid svojim korijenjem urušava nije stablo koje mora ostati i kojemu tu nije prirodno mjesto, ... malo pomalo uspjeli smo očistiti i urediti dio prostora i počeli ugošćavati koncerte, izložbe.“ rekao je Dalibor Dabić gostujući na Rovinj FM-u.

“I onda smo čistili i uređivali dalje“ dodaje Maja Dabić. „Nismo tada ni znali da smo odabrali urediti najveću pulsku tvrđavu.“ smije se Dalibor.

Nakon godina volonterskog rada na utvrdi, udruga je 2013. godine s Gradom Pula potpisala Ugovor o uporabi utvrde Punta Christo, a 2018. godine potpisan je Aneks ugovora na slijedećih pet godina. Dakle, ugovor je trebao biti na snazi do 2023. godine.

No, u međuvremenu je utvrda, od studenog 2019. godine, na osnovu sudskog spora između Grada Pule i Republike Hrvatske, postala vlasništvo Republike Hrvatske, a usprkos brojnim pokušajima kontakta udrugu nadležno ministarstvo uporno ignorira.

“Sada smo u nemogućnosti organizirati bilo kakva događanja na tvrđavi jer nemamo suglasnost vlasnika. Tako je i održavanje same tvrđave dovedeno u pitanje jer smo ga financirali novcem zarađenim na takvim događanjima.”

”Pokušali smo doći do odgovornih osoba u Ministarstvu. Čovjek koji je vodio predmet je promijenio posao, predmet je ostao negdje u ladici nedodijeljen. I kad smo nekako uspjeli da se nekome i dodijeli ponovila se ista priče.

Oni nemaju vremena za to, tako su nam sami rekli.” kaže Maja koja je u međuvremenu prekopala dokumentacije katastra i čega sve ne da bi pomogla i ubrzala process, ali i ti su podaci neažurirani i kaotični. Ukratko, nikog baš nije briga.

Iako novca nije bilo, ljubavi prema tvrđavi i onome što bi ona mogla biti nije nedostajalo. Tako su i lockdowni zbog coraonavirusa vrijednu ekipu odveli u tvrđavu u svakodnevno otkrivanje, iskopavanje, čišćenje novih prostora. Jer Fort Punta Christo ni nakon 22 godine intenzivnog rada još nije u potpunosti otkriven.

”Vjerojatno ćemo na proljeće omogućiti posjet svim zainteresiranima, ako se situacija dodatno ne zakomplicira. Kad smo to posljednji put napravili, prošlog ljeta, u tri mjeseca ju je posjetilo i razgledalo više od 20 000 ljudi kojima nažalost nismo mogli ništa dodatno ponuditi zbog cijele ove situacije. Većini je to bio prvi susret sa utvrdom i to nas jako veseli

Podsjetimo se i brojki posjetitelja koje su privukli festivali Outlook i kasnije Dimensions, gdje je posjetitelja u deset godina bilo oko 180 000, i koji su ostavili znatan pečat životu i financijama ne samo Štinjana već i Pule i okolice.

“Sad se može pogledati svih 270 prostorija i tunela, ali i po prvi puta prošetati cijelom dužinom opkopa, kanala oko cijele tvrđave koji je dugačak 960 metara i iz blizine razgledat svu impozantnost ove utvrde kojoj mnogi vanjski zidovi prelaze deset metara visine.”

Kad će se i kako ova zapetljana situacija raspetljati, ostaje za vidjeti.