Dječji dom Ruža Petrović iz Pule, kojeg su djeca jednom prozvali „Ruža koja ljubav pruža“ državna je ustanova alternativne skrbi za djecu koja trenutno ne odrastaju u svojim obiteljima, a koji se trenutno brine za čak 40-ak djece.

Ukratko, osim brige o djeci, Dom na mnogo načina i kroz razne usluge podupire, potiče i pomaže roditeljima da obnove ili ojačaju svoje roditeljske uloge.

Gostujući na Rovinj FM-u, ravnateljica Doma Davorka Belošević otkrila je kako oni brinu o djeci starosti između 7 i 21 godine, no kako su trenutno u pulskom Domu smještena djeca u dobi od osam do 18 godina.

''Mi brinemo o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, no to je vrlo širok pojam. Tu spadaju i djeca koja su zlostavljana, zanemarivana, djeca kojoj su grubo kršena prava.''

Kako je rekla Belošević, djeca se u Dom smještaju na temelju dva zakona, prvi je onaj o Socijalnoj skrbi kada roditelji daju svoju suglasnost za smještaj djeteta, a drugi je Obiteljski zakon kada su djeca izdvojena na godinu dana i povjerena na čuvanje i odgoj Domu.

''To se dešava kada su zlostavljana djeca i onda Sud odlučuje nakon godinu dana i preispituje svoju mjeru.  Ako nije došlo do pomaka, dijete se izdvaja na sljedećih godinu dana i ako u tom periodu nije došlo u nekim pomacima unutar obitelji, tada dolazi do lišenja roditeljske skrbi.''

Belošević je dodala kako cijela situacija ostavlja velike posljedice na djecu.

''Naša djeca kada su smještena u dom budu ljuta, ne znaju zbog čega su došli, opravdavaju roditeljske postupke, no duboko u sebi znaju prave razloge i s vremenom to prihvate i krenemo u normalan rad'' rekla je Belošević dodavši kako oni sa svojom djecom ostaju u kontaktu i nakon odlaska iz Doma jer su to, kaže, 'naša djeca'.

Ravnateljica je dodala kako trenutno imaju 42 korisnika na raznim vrstama usluga o kojima brine 22 djelatnika, od toga 12 stručnjaka što je premalo s obzirom na broj korisnika i njihove poteškoće.

''24 djece je na usluzi privremenog smještaja, odnosno djeca koja su stalno 365 dana kod nas. Imamo tri djevojke u organiziranom stanovanju odnosno to se odnosi na mlade od 16 godina koji mogu biti samostalno u stanovima, uz naš nadzor,kako bi se poučavali samostalnom životu kao priprema za izlaskom iz skrbi. Uz to imamo i boravak, poludnevni i cjelodnevni, gdje imamo 15-ak djece.''

Belošević je dodala kako su velike potrebe i kako su i oni osjetili posljedice pandemije.

''Pandemija je učinila puno na mentalnom zdravlju djece. Pogotovo kod djece koja su smještena u ustanovi zato što kad nas idu rigoroznije mjere. Mi smo pod ključem od 12. ožujka, svako malo nas otvore, skraćeni su izlasci i druženja. Morate imati potvrde, testirati se. Mi smo pod povećalom..'' kaže.

Ravnateljica je opisala i jedan prosječni dan u njihovm domu. ''Vi se morate posvetiti djetetu od osam i osamnaest godina, djeci koja s obzirom na dob imaju totalno različite potrebe. Oni nas svakodnevno iznenade'' kaže kroz smijeh.

‘’Buđenje vam je u 6:30 sati, pa osobna higijena pa doručak u 7 sati. Nakon toga ide priprema za odlazak u školu. Ona djeca koja mogu otić samostalno, idu samostalno, ova druga idu s našim školskim kombijem. Tijekom jutra ostane par djece s kojom vi odrađujete pisanje zadaće i učenja.

Onda nakon toga lagano se djeca vraćaju, pa kreće jedan ručak, drugi ručak, treći ručak i tako svaki dan.’’

Belošević je komentirala i bjegove iz domova koji su u posljednje vrijeme sve učestaliji.

''Mi smo dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi i tu postoje djeca koja su prošla strašna zlostavljanja i zanemarivanja, ona imaju ponašanja koja će projicirati vani dugi niz godina.

Mi se zaista trudimo da ih usmjeravamo, ali ova pandemija je dovela da su djeca zatvorena, ograničena su im njihova prava i život. I sada na primjer djevojka ima dečka, želi s njim malo duže izaći. Ona se ne vrati iz izlaska kada je morala i mi automatski to moramo prijaviti, a one se brzo nakon toga vrate.''

Belošević je dodala kako ono što se događa u njihovom domu, to najčešće budu djevojke, češće su to izbivanja radi druženja s prijateljima, dečkima.. i oni se vrate, kaže.

Na pitanje koliko je teško doprijeti do djece, ravnateljica je kazala kako je kod neke izrazito teško, gotovo nikako, no kod većine da, jer s njima rade stručnjaci, od psihologa, socijalnih radnika i pedagoga.

''Stvorite odnos i krenete pomagati. Nekima treba dugi niz godina, ako netko trpi zlostavljanje pet godina, treba mu dvostruko više da se izliječi'' rekla je Belošević koja je dodala kako imaju djecu iz cijele Hrvatske no pretežno iz Istre.

Ravnateljica je otkrila i lijepu stranu ove priče. ''Osim što sam ravnateljica, bila sam odgajateljica i socijalna radnica. Imam djecu koju sam vodila kao matična odgajateljica, ja sam i dalje s njima u kontaktu. Bila sam na svadbi korisniku koji se oženio za našu korisnicu, imaju dijete i to su pozitivni primjeri koje treba isticati.''

Kazala je i kako ona osobno ne može odvojiti poslovno od privatnog, jer ovo je njezin poziv, a ne posao.

'Ja to ne mogu napraviti, trudim se ali ne mogu prestati. To je dio mog svakodnevnog života, ta djeca su i moja djeca. Ja kad odem kući oni me zovu, ja njih zovem. S kolegama uvijek završimo na temu djece, teško je to maknuti sa svojih leđa'' rekla nam je za kraj.