Iz tiska je upravo izašla monografija "Svjetionički libar mali” pulskog autora Vedrana Trgovčića, kao prvi cjeloviti kronološki prikaz moderne farologije na istočnoj obali Jadrana. Ova atraktivna i obimna knjiga sve je samo ne mala - plod je 20 godina istraživanja svjetionika te više od 15 godina duge plovidbe po državnim arhivima Hrvatske, Italije i Austrije.

- Knjiga se temelji na stotinama tisuća dokumenata, mapa i fotografija, većinom njih nikada prije viđenih. Kako sam počeo istraživati? Prije više od 20 godina na faksu sam radio seminar o svjetionicima i shvatio da podataka uopće nema i da nemam koga pitat. Ni Plovput nema arhivu. Kasnije mi je pokojni Ive Barbalić s Velog Vrha, inače iz Baške, unuk i praunuk svjetioničara, predložio da odem u arhiv u Trstu i tamo je počelo kopanje, krvav posao.

Shvatio sam da u Trstu postoji toliko materijala, više od 200 tisuća stranica, koje nitko nikada nije otvorio. Nemam objašnjenje zašto su naši znanstvenici zanemarili tu temu. To su uglavnom pisma, koje se odnose na probleme ili molbe svjetioničara.

Obilazili smo arhive u Trstu, Veneciji i Beču, Splitu, Rijeci, Zadru, Dubrovniku, Kotoru, napravili više od 1.200 intervjua s bivšim svjetioničarima i njihovim potomcima. Ne može se ozbiljno odraditi ovakva knjiga, a da se ne razgovara s tim ljudima, kaže Trgovčić.

Kada govori u množini podrazumijeva prvenstveno fotografa i istraživača Srđana Babića, Jelenu Dragaš koja je istraživala i surađivala na konceptu, izvršnu producenticu i prevoditeljicu Elu Poljarević te dizajnericu Feodoru Gubaš Štifanić koja je dala poseban pečat izdanju. Knjiga na 374 stranice donosi više od 600 fotografija i ilustracija i 200- tinjak kartica teksta. Objavljena je na hrvatskom i engleskom jeziku, a uskoro se očekuje i prijevod na talijanski.

Opisali su svih 83 svjetionika koliko ih je postojalo na istočnoj obali Jadrana, a obišli su svih 65 koji i danas stoje.Trgovčić je „Librom“ zaista postavio visoko ljestvicu - ovo je primjer kako jedna dobro odrađena tema treba izgledati kad se ukoriči.

- Prvi put donosimo fotografije svih svjetionika, uključujući i 12 koji više ne postoje. Na prvih 130 stranica je kompletna kronologija od antike do danas. Drugi dio knjige je plovidba od Trsta do Mendre kod Ulcinja, uz crtice iz prošlosti i života svjetioničara s nekoliko intervjua. Za svaki svjetionik idu po dvije, tri pričice, a posložene su tako da prikažu sve aspekte života na svjetioniku, uključujući i zakletvu, kaže Trgovčić.

Knjiga pobija mnoge dezinformacije, kao i „legende“ stvorene u novije doba, ali zato nudi autentična svjedočanstva. Osim na tehnička pitanja, poput koje su gorivo koristili ili otkud su stizale leće, odgovara i na pitanja kakvi su, recimo, bili žensko-muško odnosi na otocima. Ili zašto je na jednom svjetioniku dječji grob iz 1904. godine.

Niz takvih zanimljivosti odnosi se na Josipa Sibeta Mardešića – Centina, prvog svjetioničara Palagruže, u jednom razdoblju i svjetioničara na Poreru - po kazni!

- To je svestran i neobičan čovjek, koji je jako dobro poznavao Jadran. Kad je Franjo Josip 1875. obilazio Dalmaciju, Sibe mu je bio peljar i izgleda da su se intimno povezali jer ga je car preporučio za svijetioničara te su zbog njega prekršili sve zakone da bi ga zaposlili: da mora imati iskustva i da mora imati djece. Bio je velika faca svog doba iako je bio samo padron bracere.

Zanimljivo je da mu je sin Pavo Mardešić, jedan od naših najvećih brodograđevnih inovatora, a unuk akademik Sibe Mardešić. Josip Sibe Mardešić dobio je i najviše odlikovanje od cara jer je spasio kćerku kolege i prvi je visoko odlikovan svjetioničar. Nije bio obrazovan, ali je pisao krasnim rukopisom na lijepom talijanskom jeziku. Zanimljivo je kako piše o svojoj ženi, s kojom živi u izvanbračnoj zajednici izvan svih normi.

Iz pisama čitamo njegova razmišljanja i to je čudo onog doba. Priča o Sibetu je priča o vrsti ljudi koji žive na svjetionicima u to doba, kvalificiranim, sposobnim, upornim, izdržljivim i snalažljivim ljudima, kaže Trgovčić.

Prikupljenog je materijala puno pa je Trgovčić osnovao Galiola - Pharology Virtual Museum, koji dio tog bogatstva objavljuje na Facebook stranici. No izlaskom „Svjetioničarskog libra malog“ iz tiska projekt nije gotov - sada predstoji rad na pojedinačnim monografijama, a prve su u planu za Palagružu i Porer.

- Porer zato jer je Istra za farologiju jako bitna. Sve je kretalo s Porera na kojem su se obrazovali kadrovi, od tuda odlaze i prvi svjetioničari za Dalmaciju. Prvi koji je ostavio kosti na nekom svjetioniku je Puležan koji je skončao na Lastovu.

No Istra se uglavnom isključuje iz cijele priče jer je nakon 1. svj. rata uprava jugoslavenskog područja prebačena u Split, a Istra ide pod Veneciju. Drugi problem je što je 80 posto svjetioničara iz Istre otišlo nakon 1947. godine, kaže Trgovčić. Tijekom 1990-ih svjetionici su automatizirani i danas samo 16 svjetionika ima svjetioničara, čiji se život bitno razlikuje od života svjetioničara u 19. i 20. stoljeću.

- Danas ne rade ni približno sav onaj posao koji su nekada obavljali. Sa svjetionika se nekad nije odlazilo, eventualno jednom mjesečno po plaću i po poštu. I to, ako ih je bilo više, samo jedan, a ako je bio jedan svjetioničar, onda je žena obavezno ostajala s djecom.

Bilo je slučajeva na nekoliko otoka da se muž nije vratio jer je stradao na moru, a žene su čekale i brinule o djeci i o svjetioniku. To su nevjerojatno priče i sudbine. Služba im je trajala 40 godina, a najčešće su ih nasljeđivali sinovi - potomci su bili najbolji svjetioničari, kaže Trgovčić.