Danas, 1. studenog, dan je kojeg katolici obilježavaju kao dan Svih Svetih.
„To je blagdan nade. Vjere. Pun sjete jer nas podsjeća na slijedeći dan, Dušni dan, u kojem se spominjemo naših pokojnika, onih koje smo poznavali. Ali blagdan Svih svetih zapravo je spomen svih ljudi koji su živjeli dostojno, najbolje što su mogli, uzorno. Onih koji su živjeli za dobro drugih, koji su živjeli požrtvovno, nastojali drugima učiniti život ljepšim i boljim. Mi kršćani to kažemo da su živjeli život u ljubavi prema Bogu i prema bližnjima, to se ne može razdvojiti.“ rekao je na Rovinj FM-u rovinjski župnik monsignor Vilim Grbac.
“Mi vjerujemo da su oni koji su nastojali tako živjeti i živjeli tako, sveci. Neovisno o tome je li to prepoznato, jesu li službeno istaknuti, obilježeni kao takvi, imaju svoj dan kad ih se prisjećamo. Vjerujemo da postoji mnoštvo onih koji nisu tako obilježeni, koji nisu poznati nama svima, a koji su živjeli tako. I ne samo živjeli, nekako je uvriježeno da se na sve gleda kao na osobe iz prošlosti, ali i danas, među nama ima osoba koje žive na taj način. One se ne hvale time, ne ističu to, ali i oni su sveci, i za njih među ostalim svecima molimo danas.“
„Oni su ljudi kao i mi, imaju svoje vrline, svoje darove, imaju i svoje mane. Ali ustrajno žive i nastoje činiti dobro. To su danas možda i ljudi po bolnicama, po staračkim domovima, po ustanovama gdje se služi iz dana u dan, vjerojatno nedovoljno plaćeni, ljudi koji to čine iz ljubavi, ... to su te veličine koje mi često ne vidimo, ne prepoznajemo, ali oni jesu sveci.“
„Dušni dan, 2. studenoga dan je kad se spominjemo naših pokojnika, ljudi koji su nam bili bliski, koje smo poznavali, svojih predaka, neovisno o tome koliko su bili uzorni. U davnini, ma zapravo i ne toliko davno, prve večernje mise na dan prije nekog blagdana su se posvećivale upravo blagdanu koji dolazi. Tako je i u tradiciji došlo do toga da se svojih pokojnika spominjemo već na blagdan Svih svetih.“
„Na taj se dan posjećuju groblja, kršćani su uvijek držali do toga, vodili računa o njima, uređivali svoja groblja, ne zapuštali ih i to je lijepo. To pokazuje na neki način da poštujemo one koji su nas napustili, da osjećamo neku zahvalnost prema njima. Cvijeće znači život, ljepotu života. Plamen koji gori na luminu znači da vjerujemo u život duše. Istina, ponekad se na uređivanja, na spomene, one vidljive, i previše troši, ponekad i zbog toga što će misliti okolina, da ne bi drugi rekli da ne marimo za naše pokojnike. To je razumljivo, ali nije najvažnije. Najljepši spomen, po meni, je da nastojimo nešto dobro od onoga što su naši pokojni napravili, žrtvovali se da nama bude bolje, da tako nešto dobro nastojimo prenijeti u svoj život. Da stvarno jednoga dana možemo reći da smo i mi živjeli uzornim životom, živjeli svoje poslanje. Da li je to netko uvidio, to je manje važno.“ zaključio je razgovor monsignor Grbac.
