Fotografije polupraznog pulskog brodogradilišta Uljanik obišle su cijelu zemlju. Štrajk je i dalje na snazi. Brodovi se ne grade. Na portama lokoti, a po nekadašnjem ponosu Pule šeću gladne mačke. A što je s ljudima?

Kako da odem iz svog drugog doma?

Još ima onih koji u svoj drugi dom dolaze svakog jutra točno u 7 i odlaze u 15. Među njima je i Danijela Šafradin, pedesetsedmogodišnja Puljanka koja je na radno mjesto čistačice u Uljanik došla 1985. godine. Trideset i tri godine zaposlena je u Uljaniku u kojemu su radili i njezin djed, stric, otac, bratići i sin. U listopadu bi mogla otići u prijevremenu mirovinu, no, kaže, nije više sigurna hoće li Uljanika tada biti.

Iz Uprave nam se nitko nikad nije obraćao

„2017. godine počeli smo osjećati da nešto nije u redu. Po skladištima su kružile priče da se dobavljačima ne plaća, da nemamo za struju, vodu i plin. Nitko nam se iz Uprave nije obraćao, a plaća je stizala redovito do kolovoza 2018.“, sjeća se Danijela. Punu zadnju plaću dobila je 31. kolovoza prošle godine, a nakon toga tek 3 minimalca. Otplaćuje kredit i ima otvoren minus čiji će se limit ovih dana smanjiti. Pomažu joj otac i sin, a kaže kako ne zna kako preživljavaju njezini kolege koji su podstanari i plaćaju školovanje djece.

Mi se nismo borili samo za plaće, mi smo se borili za Uljanik!

„Znate, prva dva dana prosvjeda prošlog ljeta krenuli smo samostalno na ulice Pule, a nakon toga u organizaciji Štrajkaškog odbora. Mi se nismo otišli boriti samo za svoje plaće nego i za opstanak Uljanika. Kad je legla plaća, prema zakonu, više nismo smjeli štrajkati ali i dalje je bilo tužno i žalosno. Danas mi se čini da su svi digli ruke od nas“, govori mi Danijela sa suzama u očima.

Svi su sve znali i svi su jednako krivi!

I dalje je, kaže, ponosna što je više od pola života provela u pulskom brodogradilištu. Za agoniju u kojoj se sad nalaze ona i njezini kolege krivi – svih. „Svi su sve znali: i lokalna vlast, i Vlada i Uprava. Ova uhićenja su samo predstava za javnost. Ne vjerujem nikome osim novom predsjedniku Uprave, Emilu Buliću. On nas je jedini okupio i u oči nam rekao istinu; da će put biti dugotrajan i bolan i da će, ako se ne uspijemo izvući, on nositi teret toga da nas je iznevjerio. Dok nije došao slušali smo samo obmane i laži. Ako Uljanik propadne, Bulić će biti zapamćen kao jedini koji je napravio sve da nas izvuče iz blata. Ali on nema podršku. Nikome nije u interesu da se spasi brodogradnja“, pojašnjava svoje viđenje Danijela.

Kolege mi je ovih dana teško pogledati u oči

Ljudi koji se nalaze unutar zidina brodogradilišta su, kaže, obeshrabreni i bez volje. „Većinu njih teško mi je pogledati u oči. Mnogi su na bolovanju jer im je to barem plaćeno, ali svejedno dođu svaki dan jesti u našu menzu jer nemaju za obrok. Bolovanje ode na režije. I ne vjerujem više da možemo uspjeti“, tvrdi razočarana Danijela.

Meni će Uljanik uvijek biti u srcu

„Kad sam došla u Uljanik, bilo nas je 8 tisuća i 4 tisuće kooperanata. Radnici su bili tretirani kao bogovi. Užitak je bio doći na posao. Svako porinuće bilo nam je na ponos; dolazili bi roditelji s djecom i svi bi se divili našem trudu. U najluđim snovima nisam mogla zamisliti današnje prizore tuge, jada i bjede. I na kraju za to nitko neće odgovarati. Tako vam je to kod nas. Kako god bude, meni će Uljanik uvijek biti u srcu“, kazala je Danijela nakon što smo popile gorku subotnju kavu i uputila se u banku uplatiti trideset kuna za malu Milu.