- Najgori po pitanju nošenja maski su stranci. Kad ih upozorim da bi je trebali nositi u dućanu, onda krene dreka, svađa, vrijeđanje... Da kakva su nam to glupa pravila!? Neki samo kažu da imaju masku u džepu, ali odbijaju je koristiti, priča nam jedna trgovkinja iz Pule.

Naslušali smo se ljetos o raznim smiješnim i manje smiješnim situacijama s kojima se svakodnevno nose trgovkinje i ugostiteljske radnice na Puljštini.

Sugovornice nećemo imenovati, jer sve su to radišne žene, studentice, supruge, majke, koje se dušom i tijelom daju za spas sezone, a svjesne su da bi svojim svjedočenjem izazvale negativne reakcije poslodavaca i dežurnih kritičara na društvenim mrežama.

- Ma naravno da nisu svi gosti bezobrazni, u manjini su oni koji se ne drže pravila, ali takve najbolje zapamtiš. Neki dan mi je sjela za stol talijanska obitelj, svi su se gušili pod maskama pa sam im rekla da na otvorenom i s distancom maska nije nužna kod nas. Bili su mi zahvalni, jer da sam prva koja ih je upozorila na to, govori jedna pulska konobarica.

Na terasi drugog kafića u centru Pule čudili smo se turistkinji koja se s biciklom gurala među stolovima i pritom napravila strašan rusvaj. I nitko ni riječ nije rekao, čak ni oni koje je izgazila kotačem bicikla. Da biciklisti voze po pješačkim zonama, nije novost, ali nećemo valjda tolerirati i da nas ugrožavaju na terasama kafića?!

- Ja joj sigurno ništa neću reći! Neki dan je njemački bračni par isto tako naslonio bicikle na jedan stol, a oni su sjeli za drugi. Kako više nije bilo mjesta na terasi tako sam ih zamolila da ili maknu bicikle ili neka se presele za taj stol, ako se boje da će im ih netko ukrasti. Na to su se demonstrativno digli i otišli. I još smo na internetu dobili negativnu recenziju da je osoblje kafića drsko. Od sada samo šutim, rekla je mlada sezonka.

Svi padamo s nogu od umora

Vlasnica bistroa kaže nam da su odnos prema gostu i odnos gosta prema osoblju najbitniji. Lijepa riječ, osmijeh i zahvala vrijedi više od svake manče. Ali, tko može svakome udovoljiti?

- Došla je gospođa na šank po dvije kave, ispričala sam joj se da ne smijemo posluživati u unutarnjem prostoru, a kako nemamo slobodnih mjesta na terasi mogu joj dati coffee to go. U redu, rekla je, može, ako je tako!

Dala sam joj kavu u kartonske čaše, platila je i dok je uzimala čaše pitala me zašto kavu nije dobila u šalici. Zato jer je to coffee to go! „A zašto coffe to go?“. Zato jer nema mjesta na terasi. „A zašto ne u šalici?“. Zato jer se ne smije piti iz naših šalica na ulici!

A ha, u redu. shvatila je! Izašla je, otišla do muža, dala mu je kavu i opet se vratila. „Ali, zašto sam dobila kavu u kartonskoj čaši?“. I sve ispočetka... Kad sam mislila da je konačno razumijela, izašla je van, ali sad se vratio muž da bi pitao: „Zašto smo mi dobili kavu u kartonskoj čaši...?“. I nema kraja, a na terasi gužva, svi padamo s nogu od umora, priča vlasnica bistro.

Potrebno je puno strpljenja

I šefica lokala u okolici Pule priča nam „u hodu“ jednu sezonsku štoriju.

- Navečer smo imali baš veliku gužva na trgu, stolovi na terasi bili su puni, mi umorne letimo sa smiješkom po terasi... Dva starija para Skandinavaca uspijeva se smjestiti za stol i naruče mineralnu. Sjedili su tu sigurno sat vremena, smjenjivali su se za toalet, na kraju se digli, platili i otišli.

Kad, eto, jedna od gospođi vraća se s računom u ruci i ljutito me pita kako to litra mineralne kod mene košta 30 kuna, kada je ona danas u marketu takvu bocu platila samo 9 kuna.

- I? Što si joj odgovorila?

- A, iskreno, malo sam pukla i žao mi je. Odbrusila sam joj da drugi put u 23.00h odu u trgovinu po mineralnu, da sjednu ispred, ispiju tu bocu i da se tamo popiške!

Photo: Ilustracija (Srecko Niketic/PIXSELL)