Prošlog tjedna Pula se poklonila žrtvama Vergarolle povodom 75. obljetnice stradavanja nevinih civila na nekad omiljenom pulskom kupalištu.

Strašna tragedija zbila se, naime, 18. kolovoza 1946. godine kada je eksplodiralo dvadesetak njemačkih protubrodskih podmorskih mina.

Službeni broj žrtava ni danas nije poznat, mada se uglavnom govori o njih 116, mahom žena i djece talijanske nacionalnosti.

Naš sugovornik, poznati pulski fotoreporter, Manuel Angelini, tek je prije nekoliko godina saznao da je tog dana na mjestu nesreće bio njegov nono Mario.

Naime, jedna od najpotresnijih fotografija pulske povijesti koja prikazuje muškarca koji nosi obezglavljenu djevojčicu pojavila se na društvenim mrežama unatrag nekoliko godina.

Autor je još uvijek nepoznat, no muškarac s fotografije više nije. Bio je to Puljanin porijeklom iz Rovinja, Mario Angelini, čovjek velikog srca, na kojeg je s pravom ponosna obitelj Angelini.

Manuele, tko je bio tvoj nono, Mario Angelini?

Moj nono je porijeklom iz Rovinja. Obitelj se izvorno prezivala de Angelini. No, on je rođen u Moravskoj kao izbjeglica 12. prosinca 1916. godine.

Znate, za vrijeme Prvog svjetskog rata Austrija je svoje stanovništvo slala u izbjeglištvo jer su im bili svojevrsni teret za ratnih godina.

U Rovinj su se vratili tek 1918. godine. Prilikom njegova rođenja učinjena je administrativna greška te je u prijepisu ostao bez de nobile u prezimenu. No, njegova braća su sva ostala de Angelini, tako da je prezime trajno promijenjenoj samo našoj lozi.

U Pulu se nono doselio 1939. godine i počeo raditi kao vatrogasac te se upoznao s mojom nonom.

U međuvremenu, brata su mu bacili u fojbu 1943. godine, tako da se on obavljajući svoj vatrogasni posao trudio pronaći bratovo tijelo, ali bezuspješno.

O takvim nam temama nije nikad pričao. Sve smo to saznali kasnije od drugih ljudi. Iako je posljednjih nekoliko dana svog života spominjao različita, nama nepoznata, imena.

Moj je nono uvijek bio apolitičan i najviše ga je zanimao sport. Bio je plivač, svojedobno čak i prvak Italije u plivanju na 400 metara. Trenirao je još i vaterpolo i veslanje.

Bio je dobrovoljni darivatelj krv te je krv darovao više od sedamdeset puta.

Ozbiljno se bavio izrađivanjem boksačkih ringova kraj kojih je često znao i spavati s obzirom na to da sabotaže njegova rada nisu baš bile rijetkost.

Izrađivao ih je u Pattinaggiu i u bivšem Domu mladosti Savo Vukelić.

Tog kobnog dana na Vergarolli se obilježavala 60. godišnjica Veslačkog kluba Pietas Julia, a on je tamo došao kao trener plivačima jer su osim veslanja bile održane i igre na vodi te plivačka natjecanja.

Ni o tome vam nikada nije ništa govorio?

Nikada. Prema svjedočanstvu mog strica, noninog brata, nakon što se dogodila eksplozija moj nono je ostao tamo pomagati. Nije nam poznato tko je žrtva koju nosi u rukama, ali stric kaže kako ju je nono položio u jedan kamion s ostalim žrtvama.

Na raznim mjestima nailazi se i na drugačije podatke o samom vremenu nesreće kao i o broju žrtava. Povjesničar Raul Marsetič, primjerice, tvrdi da možemo govoriti o 65 potvrđenih žrtava te još nekoliko njih čiji nestanak možda nitko nije prijavio.

Moja nona je, inače, u to vrijeme bila trudna s mojim ujakom Giannijem.

Na Vergarolli su joj tog dana bili muž i brat, a poginula joj je prijateljica. Zbog šoka, dobila je prijevremene trudove te se dan nakon tragedije, 19. kolovoza 1946., a mjesec i pol dana prije termina, rodio moj ujak Gianni. Navodno se potresna fotografija pojavila u lokalnim novinama odmah te godine, no mi ni to nismo znali.

O mnogo toga se šutjelo. Ljudi su živjeli u strahu. Znam da je nono imao i fotografije iz fojbi koje je sam uništio.

Kakav je tvoj stav o nesreći na Vergarolli? Znamo kako postoje različite teorije i interpretacije.

Smatram da to nije bilo slučajno. Ne bih ulazio u dublje analize. To su, navodno, bile naprave s kojih su skinuti upaljači. Tamo su stajale izvađene iz mora više od godinu dana. Svjedočanstva kazuju da su ljudi čak skakali i ležali po njima iako one jesu bile preko zida, u vojnoj zoni.

Većina nije ni znala što je to uopće. Sigurno da je najveća odgovornost na angloameričkoj upravi koja ih nije zbrinula na vrijeme. Iskreno, mislim da se radi o ljudskom faktoru. E sad, je li se htjelo da tragedija bude ovakvih razmjera - to ne možemo znati.

No, postoji englesko izvješće u kojem piše kako te eksplozivne naprave nisu mogle eksplodirati same od sebe.

Kako sad pamtiš svog nona?

Znao sam da se čovjek svega nagledao, a opet držao sve u sebi. Živio je taj život na način da je bio društveno koristan i uzoran građanin.

Kome god kažem tko mi je nono, uvijek krenu samo i isključivo riječi hvale. Mogu biti ponosan, iako ja nemam nikakve zasluge.

Ni nona mi nikad ništa nije rekla, iako je ona znala za tragediju i za njegov angažman. Kad sam bio mali i učio neke povijesne činjenice, znao sam doći kod njih i nešto spomenuti ali oni bi uvijek samo rekli: Ma nije bilo baš tako kako ti pričaš. I tu je bio kraj rasprave.

Bili su oprezni prema vlastitoj obitelji i nastojali ne reći više od onoga što bi trebali.

Takav dojam imam nakon svih ovih godina. Moj ujak ujedno i očevidac te scene u kojoj moj nono nosi djevojčicu, Bruno Castro, nonin brat, o svemu je progovorio tek prošle godine prvi puta s 88 godina svojoj obitelji u Torontu.

Vjerujte, još uvijek ima starijih Puležana svjedoka koji i dalje nisu spremni o tome govoriti.

Upravo zato drago nam je da je kolega Manuel s nama odlučio podijeliti životnu priču svog nona.

Za vrijeme Jugoslavije Mario Angelini zaposlio se u pulskom Vodovodu te je ondje radio do penzije.

Umro je 30. kolovoza 2002. godine u Puli i do smrti o tragediji na Vergarolli nije progovorio ni riječi. Ali ostala je fotografija koja, kako to obično i biva, govori više od tisuću riječi.

Jako to dobro zna i unuk Manuel koji je upravo fotografiju odabrao kao svoj životni poziv.

Foto: Arhiva obitelji Angelini, Manuel Angelini i nepoznati autori