Eva Husak Baćac, ravnateljica Centra za pomoć djeci Oaza iz Rovinja razgovarala je s nama o počecima udomiteljstva u Istri, otkrila kakvo je ono danas te komentirala manjkavosti cjelokupnog sustava.
Oaza je, naime, crkvena djelatnost koja se bavi pomaganjem djeci u potrebi, udomiteljskim obiteljima i udomljenoj djeci.
Rad centra započeo je 1992. godine za vrijeme Domovinskog rata. Tada su krenuli sa zbrinjavanjem djece jer u Istri nije bilo nijedne institucije koja bi to mogla činiti kad su u pitanju tek male bebe.
Kako je počela Oazina priča?
Bilo je djece koja čak i nisu imala nikakve dokumente, ali mi smo prihvaćali svih i onda usput rješavali probleme. Mi smo to zvali prihvatni centar. U početku smo imali dvadesetak djece smještene u kući moje majke u Rovinju. Bili smo organizirani kao mali dom s više djelatnika, no shvatili smo da ni to nije dovoljno i da toj djeci treba obitelj.
Situacije su bile različite; kod nas su bila djeca čiji roditelji su bili izbjeglice i nisu mogli brinuti o njima. Zabluda je kako se radilo o siročadi. Njih uopće nije bilo. Bilo je slučajeva kada su oba roditelja bila teško bolesna ili je jedan roditelj bio bolestan, a drugi je bio u nemogućnosti brinuti o djetetu.
Počeli smo onda tražiti i obitelji koje žele prihvatiti djecu; pomogli smo im da si srede kuću, nabave vozilo, davali im plaće i plaćali doprinose, a sve to kako bi se mogli baviti isključivo djecom i kako ne bi morali ići raditi. Skupljali smo donacije koje su slale crkve iz inozemstva u vrijeme rata i mahom se tako financirali. Nakon toga, kad smo postali udruga, krenuli smo se javljati na razne natječaje, a financirali su nas istarski gradovi i sama Županija.
Prošlo je mnogo vremena od te 1992. godine. Kakva je danas situacija u Istri?
Nije dobra situacija u Istri, ali ni u ostatku zemlje. Ima srodničkih udomitelja, ali jako malo onih koji udomljuju tuđu djecu. Posebno je to slučaj u Istri i Dalmaciji. Pretpostavljam zato što se ljudi bave turizmom. Naime, za udomiteljstvo trebaš prostor i uvjete, a ljudi radije biraju zaradu. Udomiteljstvo nije ni zakonima dovoljno poticano. Nitko na tome neće zaraditi. Problem je u tome što udomitelji uglavnom moraju biti kući s takvom djecom jer su to djeca povećanih potreba i barem jedan roditelj mora biti s njima. Država daje naknadu, no ona je manja od minimalne plaće; iznosi dvije i pol tisuće kuna i to tek ako se radi o profesionalnom roditeljstvu – dakle, ako ste udomili troje djece. Ako niste, onda dobivate naknadu koja po djetetu iznosi 800 kuna. Postoji i takozvana opskrbnina koja iznosi mjesečno 2000 kuna po djetetu, a to je jako malo.
Tu djecu treba voditi psihologu, pedagogu, logopedu, psihijatru... i sve to košta. Jasno mi je kako je to dugoročno neizvedivo čak i onima koji imaju najbolju volju da pomognu tom djetetu. Jer, dijete će otići, a vi nakon toga niti imate mirovinu, a niti ste zbrinuli vlastitu obitelj. To nije način na koji se mlade treba poticati da postanu udomitelji. I zato imamo udomitelje koji su u mirovini i nešto malo onih kojima je to bio životni ideal pa su to i postigli, i to je sve.
U posljednje vrijeme, posebice nakon tragičnoj događaja u Novoj Gradiški, može se čuti kako je sustav zakazao. Što vi mislite o tome?
Započnimo od sebe i zapitajmo se koliki od nas prijave kada uoče da je neko dijete zlostavljano ili zanemareno?
Lakše je, naravno, ukazivati na tuđe greške. Doduše, Centar za socijalnu skrb bi, po svakoj dojavi, trebao reagirati. Ako uopće imaju vremena za to. Zašto čekati da se nešto dogodi da bi se reagiralo? Uvijek kažem da dijete treba uzeti dok je malo, a ako obitelj dovoljno voli to dijete, promijenit će se i tražiti ga natrag. U suprotnom, djeca nemaju što tražiti u takvoj obitelji. Nema smisla čekati sudske odluke godinama.
Provjerava li se dovoljno udomiteljske obitelji i sve čimbenike razvoja udomljenog djeteta?
Mi trenutno, kao Oaza, imamo petnaest udomiteljskih obitelji. Neke od njih, ali ne sve, djelatnici centra obiđu možda jednom godišnje; većina njih to odradi samo telefonom, a ima onih koje ne obilaze ni po tri do pet godina. Zakon, pak, nalaže da se to čini minimalno svakih 6 mjeseci, a u početku i jednom mjesečno.
Usporedbe radi, u Nizozemskoj je socijalni radnik u obitelji jednom tjedno.
Teško je socijalnim radnicima kod nas; previše je posla, a njih je premalo i radi se na problemima koji gore u tom trenutku. To nije lak posao, a nije ni dovoljno plaćen.
Najavljuju se izmjene Zakona o socijalnoj skrbi i Obiteljskog zakona? Koji je vaš prijedlog?
Ne možemo svaki put kad se nešto dogodi trčati mijenjati zakone koji se, ionako, ne primjenjuju. Kod nas različiti centri različito primjenjuju isti zakon što se lomi preko djece koja potječu iz obitelji koja je u nadležnosti jednog centra, a udomljena su u obitelji o kojoj brine drugi centar. Potrebna je veća kontrola nad onima koji primijenjuju zakone.
Zašto kod nas još uvijek prevladava ideja kako je biološka obitelj najbolja za dijete?
Dobra biološka obitelj je najbolja za dijete, a loša biološka obitelj najgora. Život u konstantnom strahu nije dobar ni za koga, a kamo li za malo dijete. Tako samo stvaramo nove socijalne slučajeve i nove probleme za sustav jer djeca koja tako odrastaju nauče takav obrazac ponašanja i bit će takvi. Nije dobro ni maknuti dijete u instituciju jer se ono treba vezati uz osobu, a ne da nam prođu one tri najvažnije godine, a da od djeteta nismo napravili ništa.
Djeca nisu kriva za to što se nalaze u takvoj situaciji. Mi kao odrasle osobe bismo mogli razmisliti možemo li što napraviti za tu djecu, prestati okrivljavati druge i razmisliti imamo li mjesta u svom domu za odgajanje djeteta koje će izrasti u osobu koja će doprinijeti društvu. Često osuđujemo druge, a sami nismo spremni ništa napraviti. U međuvremenu, domovi su puni djece.
FOTOGRAFIJE: ARHIVA CENTRA ZA POMOĆ DJECI OAZA
