Mogućnost izlaska iz sigurnog okruženje, odnosno dvorišta Doma za odrasle 'Domenico Pergolis', tijekom današnjeg dana iskoristilo je desetak naših sugrađana. To dakako ne bi bila vijest dana kada se ne bi uzelo u obzir da su protekla tri mjeseca svi stanari najvećeg rovinjskog doma s 'vanjskim' svijetom komunicirali isključivo preko video poziva, odnosno ograda.

I dok je njih nekolicina 'nestrpljivih' jedva dočekala da se prošeće gradom ili kako tvrde na brzinu 'skoknu' do butige i ja sam dočekala mogućnost da ih 'oči u oči' (naravno uz maskicu i ostale epidemiološke mjere) upitam kako su (pre)živjeli vrijeme izolacije? 

Suprotno očekivanom ( ta' samo smo ljudi sa svojim tugama, depresijama i nevoljama) ništa od nabrojanog nisam pronašla. 'Zlatna je generacija' opet pokazala da je najmudrija, najstrpljivija i najsavjesnija. 

Domenico Pergolis bio je veliki čovjek 

Svi sugovornici, bez obzira na različite načine kojima su si 'kratili' vrijeme u izolaciji suglasni su u jednom - njihov je spas bilo prekrasno dvorište koje je za stanare uvijek bilo otvoreno. Uz veliko i lijepo uređeno dvorište sjetili su se i čovjeka koji im je osigurao današnji dom - Domenica Pergolisa koji je, kako me podsjećaju, prije 120 godina građanima Rovinja donirao zgradu i učinio nešto dobro što je osiguralo da se i danas njegove ime nerijetko i s ponosom glasno izgovara. Upravo, s istim žarom korisnici Doma govore i o ljudima koji danas o njima brinu a pohvale upućuju svima - 'od prvog do zadnjeg' djelatnka. 

Katerina Juričić: Jako odobravam ove mjere. Mi smo stariji i slabiji ali i svjesniji opasnosti od zaraze. Jer, da je i samo jedan od nas obolio bilo bi teško za sve nas. Mjere su, dakle, bile stroge ali dobre. Puno su pazili na nas i trudili se da nam ugode. U odnosu na ostale domove koji nemaju ovakve okućnice, mi smo vrijeme provodili u našem prekrasnom dvorištu. Osobno, puno sam čitala, rješavala križaljke, slagala pasijans i dani su mi prolazili jako brzo.   

Anđelka Marija Poropat: U odnosu na ranije, u protekla tri mjeseca dosta se toga promijenilo. Međutim, mi smo izdržali. Jaki smo i držali smo se reda, u čemu su nam pomogli djelatnici doma koji nas drže jako lijepo. Što se mene tiče, vrijeme sam provodila kao i obično. U molitvi, na rekreaciji, igrajući briškulu, na terapiji, vježbajući i izrađujući ručni rad. Ipak, bolest nas je malo mijenjala jer utjecalo je to na nas psihički. No, hvala bogu nitko se još nije razbolio, jer ponavljam nas jako lijepo čuvaju i drže. Eto, napišite da mi je falilo malo prošetati i protegnuti noge.

Ankica Šegon (Nina): Ja sam prilagodljiva žena. Naravno da mi je nedostajalo izaći u grad, ali opet imamo tu prekrasan đardin. Nisam bila ni tužna ni depresivna. Zašto? Pa zar nije bolje ići hrabro naprijed kao i čitav svijet kojeg je pogodila ista nevolja. Sam izdržala, jer bolje i drugačije se nije moglo. Čovjek se mora i može prilagoditi svemu, tim više što smo svi bili u istoj kaši. A što se tiče personala... ma' oni su najiskrenije svi divni ljudi.