Rovinjski 'zeleni' trbuh ovih kasno siječanjskih dana piše svoju najtužniju svakodnevicu. Jer, gradska je tržnica puna praznih štandova. U 'bolja' se jutra dade izbrojati tri prodavača. Da kojim slučajem ne postoje trgovine moglo bi se i pomisliti da Rovinjci žive od zraka.

Upravo, otvaranjem većih robnih centara, počelo je lagano umiranje 'života' na gradskoj tržnici. O tom su problemu godinama unazad govorili i domaći proizvođači u početku načeti i zabranom prometovanja automobila u starogradskoj jezgri. S druge strane, i ruku na srce, nisu mogli ni konkurirati cijenom svojih domaćih proizvoda koji su u pravilu i u odnosu na manje kvalitetan inozemni, dostupniji i jeftiniji, imali skuplji proizvod.

U manjem gradu, a sada i s daleko većom trgovačkom ponudom koja svako malo bilježi akcijske i cijene s popustima kvaliteta pa čak i ono 's našeg polja i iz našeg mora' palo je u drugi plan. Činjenica da prodavači dobar dio godine stoje na hladnom također nije im išla u prilog baš kao i globalna situacija vezana uz pandemiju koronavirusa koja je ograničila kretanje i okupljanje na otvorenom.

U tom svjetlu i poruka ovješenja na stup gradske tržnice (naravno, i postavljena pod 'must be') od strane Komunalnog servisa koji njome upravlja djeluje više kao ona 'ti to mene'... U obavijesti je naime, lijepo i između ostalog naznačeno kako je okupljanje više od 80 ljudi na gradskoj tržnici zabranjeno.

-E' da mi je to što nije pa da tržnicom kruži taj 'ograničeni' broj ljudi, dobacuje mi dok čitam obavijest o pravilima ponašanja i kretanja na gradskoj tržnici taj jedan i jedini polusmrznuti prodavač.