I dok mnogi mališani njenog uzrasta vjeruju kako mlijeko dolazi iz tetrapaka, šestogodišnja Naia Dellabernardina ne samo da zna imena svih svojih pernatih, ljuskastih i dlakavih životinja ona s njima provodi svaki slobodan trenutak u igri ili hranjenju.

A taj 'posao' nije nimalo lagan jer na obiteljskom imanju, na stanciji Cernibieco u Balama živi odokativno i najmanje pedesetak životnja, odnosno ljubimaca. Najin nono Luciano, uzgajivač i ljubitelj životinja s dolaskom na svijet unuke i sam se prometnuo u svojevrsnog vilenjaka koji svojoj princezi ispunjava želje i pomaže u nabavci novih životinjskih članova.

-Jednostavno, Naia je dijete koje obožava životinje i od malih je nogu navikla na njihovo prisustvo. No, za razliku od ostale djece prema njima ima poseban senzibilitet i ljubav. Uz sve to, iako je mala djevojčica vrlo je odgovorna prema njima i apsolutno svijesna činjenice da životinje nisu igračke koje ćeš nakon sat vremena ili jednog dana igranja, baciti u kut i zaboraviti, kaže novo Luciano.

O tome kako Naia doživljava svoje ljubimce govori i činjenica kako svakoj životinji, bilo da je riječ o ribicama u akvariju ili papigici u kavezu koje su jedine uz macu Miju pravi 'kućni' ljubimci (zato jer žive u kući) ona ne samo da zna ime, već ga je i sama nadjenula. Ostali ukućani, dodaje mama Nataša, također znaju...no, često se i zabune.

Od tovarice Nine, preko ponija Nina do koza Severine, Nerine, Šapice...

Upravo, jedan od razloga posjeta Naji i njenom životinjskom carstvu bio je dolazak ponija kojeg je djevojčica nazvala Ninom. Konjić je prava mala atrakcija i 'meta' njenih prijatelja iz vrtića koji ga žele vidjeti, pa čak i uzjahati uz pomoć mini sedla kojeg je s ponijem Naia dobila za peti rođendan.

-Vrlo je sladak, no pravi se malo i važan i ponekad bi htio ugristi pa ga oprezno jašem. A možda je samo malo usamljen zato jer je malen i nema društva kao drugi. Uz njega je i tovarica Nina, ali ona je puno veća i ne obraća pažnju na Nina, kaže nam slatka mala pametnica koje je, kako saznajemo, našla 'rješenje' za svog Ninića.

-Sada skupljam novčiće i kada ih budem imala koliko treba ići ću po Ninovu prijateljicu - malu curicu ponija koju ću nazvati Ela, sasvim ozbiljno i odlučno kaže mi Naia, pokazujući mi pri tom i svoje koze- Severenu, Šapicu, Bjanku, Nerinu ...

S pašnjaka s djevojčicom koja sanja da će jednom kad odraste otvoriti hotel za životinje ulazimo u ograđeno dvorište. Valja još upoznati pse, kuniće, patke, guske, kokice, faraonke... O svima sve zna, vrlo je ponosna pa je namjerno, onako 'nezrelo odraslo' zafrkavam tvrdeći kako znam koju vrstu životinje nema. Na pamet su mi kao prva mogućnost pale kornjače.

-Iimam kornjače. I to ih imam tri ali one sada spavaju u zemlji pa će se kad opet bude toplo probuditi, odgovara mi onako sasvim iskreno i dječje Naia, nesvjesna da mi je u trenu zabila ne jedan već dva gola, riječima kako je imala i malu lastavicu koju su našli na cesti i odonijeli u kuću da je nahrane i utople kako bi preživjela.

Posljednje što je pitam je da li voli ići u vrtić i što na njen zoološki vrt kažu njeni prijatelji pa Naia odgovara da joj  prijatelji često dolaze za rođendan i slično, i da uvijek i to baš svaki svaki put netko od njenih prijatelja plače kada se mora vratiti kući.

-Jako volim ići u vrtić, u 'crvenu' grupu gde su mi prijatelji i super teta Marija i barba Andrej. Ja bih voljela i da moji svi prijatelji imaju puno životinja, da se s njima igraju i zabavljaju jer životinje nam daju puno ljubavi', reče mi djete samo od sebe za kraj razgovora, i ostavi me bez teksta. Uz mahanje ručicom za pozdrav na odlasku, doviknula mi je ono što prije nije sa sto postotnom sigurnošću mogla odgovoriti- imam 41 pernatu prijateljicu! Svaka čast Naia !