Puno je riječi kojima bi se višestrukli darivatelji krvi mogli opisati. Oni su nesebični, plemeniti, darežljivi pa ako hoćete i hrabri ljudi, duboko svijesni da njihova krv spašava život. Ne zanima ih čiju, jer jedini motiv koji ih pokreće je pomoć drugom ljudskom biću.

-Krv sam prvi put poklonio s osamnaest godina, na nagovor prijatelja. Ustvari, ne mogu reći da je to bio nagovor već preporuka i savjet na osnovu kojeg sam zaključio da je to upravo jedina prava i konkretna stvar koju mogu učiniti za drugog čovjeka, kaže nam Divni Mandušić, darivatelj koji je dragocjenu tekućinu poklonio sto puta.

Upravo, 75 puta krv je poklonio i Elvis Matošević, koji smatra da je darivati jedna od najprirodnijih stvari u njegovom životu. Krv, je naime, prvi put poklonio 'nasljedno', odnosno gledajući svog oca koji je to činio.

-Neposredni povod mog prvog darivanja bio je moj tata koji je to redovno činio i odazivao se svakoj akciji dobrovoljnog darivanja krvi. No, prava situacija u kojoj sam 'kliknuo' i shvatio što znači biti istinski darivatelj dogodila se dok sam još bio maloljetan i kada sam doživio situaciju u kojoj se određena krvna grupa hitno tražila. Dakle, tata je odmah reagirao, a ja sam na žalost, zbog godina, bio odbijen, kaže Elvis Matošević, dodajući kako ga prva odbijenica nije pokolebala, već upravo suprotno nagnala da postane darivateljem.

Sličnu priču ispričao nam je i Branko Kablar, još jedan laureat sa 75 darivanja krvi.

-Dok sam bio u srednjoj školi dogodila se tragedija, kada je školski kolega u lovu bio propucan i kada je hitno trebala krv da mu se pomogne. Naravno, da sam reagirao i darivao krv i od tada to redovito činim, kaže gospodin Kotlar, koji razmišlja na načun da uvijek postoji osoba kojoj njegova krv može spasiti život. A to je najveći i jedini razlog zbog kojeg će on to, baš kao i gospodin Mandušić i Matošević činiti do god im godine i vlastito zdravlje to bude dopuštalo.